Svako od nas se susreo sa bolničkim sobama, bilo da smo mi ležali u njima ili neko naš. Maja Milić je nažalost nekoliko puta prošla sve to i još u glavnoj ulozi. Uprkos stanju, bolovima, poteškoćama da išta učini, ona je odlučila da od jednog ne odustane. Njen status vam prenosimo u cjelosti kao motivaciju da ne odustajete…
“Poslije prve operacije kičme sa 18 godina najsjajniji trenutak je bio kad sam došla kući, upalila epilator i zamolila babu da mi pomogne da se riješim dlaka na nogama.
Poslije druge operacije kičme nisam mogla da ustanem sama iz kreveta ali sam dolijala kako u krevetu i ležeći da mijenjam svaki dan donji veš i oblačim čistu spavaćicu. Prala sam zube u lavoru a iznad glave, na krevetu je sve vrijeme bio neseser sa kozmetičkim preparatima za “prvu pomoć”.
Između oporavka od operacije i nesrećne plućne embolije a dok sam bila kući, mama mi je pomagala da se svaki dan istuširam, depiliram a kosu sam prala ili koristila šampon za suvo pranje.
Mjesec dana u bolnici u Bihaću, SVAKI DAN, dva puta dnevno čista pidžama, brisanje mokrim peškirom i vlažnim maramicama, brijanje pazuha “na suvo”, deo sprej i vlažne maramice.
Kad sam napustila bolnicu poslije embolije, period koji mi je bio dozvoljen za kretanje sam iskorištavala da se lijepo sredim i našminkam.
Nisam smjela da perem kosu ali sam je češljala, plela, vezala maramu, šprickala.
Prije mjesec dana sam na Klinički centar otišla u haljini, istuširana i našminkana. Dobila dijagnozu duboke venske tromboze pa došla u stan i istuširala se, popravila šminku i nastavila dalje.
Radim tri posla i UVIJEK ću izabrati da se dotjeram pa čak i na uštrb sna. Imam ponovljene venske tromboze uz sumnju na teški oblik autoimune bolesti od koje mi se krv stalno i neobjašnjivo zgrušnjava i SVE TO nije razlog da se ujutro ne probudim i ne našminkam, počešljam i dotjeram.
To što ne izgledam kao tarač i ne hodam okolo smrdljiva, prljave kose i u pidžami ne znači da nisam ozbiljno bolesna.
Ja se osjećam bolje kad svako jutro stavim puder i dotjeram obrve, obučem haljinu, nabacim patike a i osmijeh.
JA se osjećam spremnije za sve kad se pogledam u ogledalo i vidim donekle staru, zdravu Maju.
JA neću dići ruke od sebe ni u ovom ni u onom obliku jer ako to JA uradim, šta da očekujem od drugih.
Ja ću manje spavati da bih ujutro imala uvijenu kosu ALI to kako izgledam nikako, ali NIKAKO nije i ne smije da bude povod za komentare “nije tebi ništa čim se šminkaš i sređuješ” ili još gore “ne izgledaš uopšte bolesno, šta je tebi u stvari?”
Niko, ali NIKO nema pravo da osporava je li i koliko je teško nositi se sa svim sa čim se nosim samo zato jer ne dižem ruke od sebe. Ali NIKO!”
