Banovičanin Emir Rahmanović na svom Facebook profilu postavio je jedan od onih statusa u kojima se štošta zapitamo dok ih čitamo. Ovaj put, u pitanju je snaga žene, njezino predstavljanje u javnosti i unutrašnja borba sa čime se sve nosi iz spoljašnjeg svijeta.
Emirov status prenosimo u cjelosti:
Još uvijek nisam sreo ženu koja u sebi ne nosi dublju povrijeđenost.
Kakva god da je spoljašnja priča, koliki god da je bankovni račun, fan lista, kakva god da je scena na kojoj igra, ili ljudi sa kojima igra, svaka u sebi nosi svoju nesreću.
Na početku se to ni ne primijeti, tek u naznakama, kao udaljeno ostrvo, kao nešto nevažno što je bilo nekad, ali je prošlo i zaboravljeno.
Ali što si više sa njom, što te više pušta uz sebe, uviđaš slike koje je proganjaju, i kojih ne može da se oslobodi.
Odakle potiče ta povrijeđenost?
Ta nježna, otmjena, sofisticirana ženska ćudljivost koju ništa ne može da umiri?
Ta usplahirenost koja zatreperi tijelom iz čista mira, i gotovo savršen dan pretvori u havariju?
Prelijepa lica, prelijepe životne priče, sve dovedeno do savršenstva, kad, odjednom, raskol?
Slušao sam do maloprije jednu takvu, do pola razgovora kao kraljica svemira kojoj niko nije ni do koljena, a od pola kao mokro uplakano pile željno svega…
Kako uopšte prići ženi, a ne povrijediti je?
Šta joj dati, i koliko se dati, kada unaprijed znaš da i nakon svega neće biti zadovoljna sobom?
Razmišljam o jednoj glumici sa kojom bi se svaka djevojka mijenjala iste sekunde, ali i ona je nesretna.
Razmišljam o jednoj studentkinji generacije koja mrzi svoj život, svoje uspjehe, sve svoje…
Razmišljam o jednoj manekenki za čijim tijelom uzdiše pola svijeta, dok ona za sebe i dalje misli da je neprivlačna?!
Koji je, u stvari, njihov problem?
Odakle potiče to konstatno nezadovoljstvo sobom…
Gdje griješe, da li zato što isuviše puste ljude uz sebe, i izgube ono nešto što se gradi samo u samoći? Ili što sazidaju kule i gradove oko sebe, i poslije ne mogu da se snađu sa drugima…
Odakle potiče ta lomljivost i nesavršenost koja se krije iza, na prvi pogled, nesalomivih i gotovo savršenih figura?
Stvarno ne znam…
Znam samo da ih je lijepo voljeti takve, takve kakve jesu, i prihvatiti sve njihovo, svako njihovo ludovanje, svaku njihovu glupost, svaki njihov pad…
Kada to, kao muškarac, naučiš da primaš bez osude nema te žene koja će ti reći u lice da je ne razumiješ…
A ti si ih samo prihvatio onakve kakve jesu?!
