Sabina Ćudić je u povodu odgovora Vlade FBiH na njene amandmane na Zakon o socijalno zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom kojima bi se formirao Porodični fond na nivou Federacije BiH, napisala status na svom facebook profilu kojeg vam prenosimo u cjelosti.
“Ne znam Sabi kako izdržiš sve to”, kaže mi moja prijateljica Sabina koja se prethodnu noć sama borila protiv visokih temperatura dvoje male djece.
“Mogu samo zamisliti pod kojom si količinom stresa”, redovno mi govori moja najbolja prijateljica koja svaki dan radi motoričke vježbe sa svojim djetetom.
“Baš si hrabra”, svaki put kada se vidimo ponavlja poznanica koja prolazi kroz ko zna koji pokušaj potpomognute oplodnje za koje će godinama otplaćivati kredite, izložena nadljudskom fizičkom, emotivnom i finansijskom pritisku.
U proteklih godinu dana desile su se predizborne kampanje, degutantne naslovnice sa mojom photoshopiranom glavom, još gori tekstovi i tweetovi, interni i eksterni napadi, izmišljotine, prijetnje, uvrede, pisanje demanta, “Ne gledaj me dok govorim”, “Frustrirana kolegica”, “Ne treba sa njom ni ulaziti u rasporavu”, “Nikada ne repliciram ženama, ali…” – izjave u parlamentu, osmijesi i srdačni pozdravi na ulici i hodnicima ljudi koji vam nezamislive stvari rade iza leđa. Sve to i mnogo drugih neizgovorivih stvari je neuporedivo, daleko, daleko, daleko…lakše od majčinstva. Sve to je banalno, nerijetko smiješno, a i kada opasno…može se komparmentalizovati, riješiti – u konačnici i pobjediti.
Parlamentu su se u proteklim mjesecima obraćali borci, udruženja poslodavaca, freelanceri, kantonalni premijeri, komesari…i niti jedno udruženje…mama!
Igram tu igricu često u glavi. U parku ispred naše zgrade upoznajem mame. Dok slušam njihove životne priče stavljam ih u kontekst mojih kolega u parlamentu. Zamišljam armiju tih žena u zastupničkim klupama. Zamišljam ih kako ustaju i govore. Kako okupiraju prostor, govore, i zahtjevaju na načine na koji to drugi rade.
Društvo nas je učilo vlastite, dominantne, macho definicije hrabrosti. Hrabrost je, uče nas, vojska, hrabrost je politika, hrabrost su veliki sastanci na kojima mali ljudi pričaju o krupnim stvarima. Fascinantno mi je koliko fantastične žene sa kojima razgovaram poistovjećuju politiku sa hrabrošću, dok ja nigdje drugo nisam vidjela toliku količinu kukavičluka, podilaženja i podvijanja repa. Čestito, uporno majčinstvo je hrabrost, ali to nigdje ne stoji u enciklopedijama historije.
Jednom prilikom sam trogodišnjem Nardisu ujutro rekla “Moraš jesti, ne možeš odgađati doručak!” Iz nekog razloga ga se jako dojmila ta riječ “odgađati”. Dan nakon, nezadovoljan, kaže mi “Nemoj me odgađati mama!”
Dok još uvijek čekam odgovore Vlade FBiH na moje amandmane na Zakon o socijalno zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom kojima bi se formirao Porodični fond na nivou Federacije BiH, ta mi se rečenica stalno vrzma po glavi. Nemoj me odgađati, mama.
