Kada ispucaju sve „argumente“ ili kada treba skrenuti pažnju javnosti sa stvarnih problema i teškoća – a upravo se to sada dešava – SNSD-ovi zvaničnici na već prokušan i dovoljno isprofanisan način potegnu staru priču o „mirnom razdruživanju“ i fantazijama o otcjepljenju RS-a od države Bosne i Hercegovine, što su tlapnje u koje ne vjeruju ni oni koji ih zagovaraju, a ipak ne odustaju od želje da u to ubijediti naivne i plitkoumne
U SEDMICI U KOJOJ SU SAMO nastavljene manifestacije krize, izazvane RS-ovom blokadom državnih institucija, a naročito uoči vikenda, imali smo nove prilike za uvjeravanje u to koliko biranim i pažljivo izdresiranim SNSD-ovim špic-igračima u suštini nedostaje mašte i koliko im je blijeda imaginacija. U nedostatku novih ideja, odlučuju da recikliraju stare,već potrošene i dovoljno isprofanisane, pa zato odavno smještene u sferu fantazmagorija i „nebeskih snova“ o „mirnom otcjepljenju“ i razdruživanju od države Bosne i Hercegovine.
Jedina novina, bar uslovno, ogleda se u tome što su, vjerovatno zbog zamora materijala ili smetnji neke druge vrste, M. Dodik malo povukao u stranu, kao da hvata zalet za nešto novo ili se – kako mu neki predviđaju – sprema za odlazak u političku prošlost, medijskom istrčavanju saopštenjima i izjavama skloni njegovi najbliži saradnici. Od od predsjednice RS-a Željke Cvijanović, preko nepoderivog državnog ministra, poslanika i delegata Nikole Špirića do lika koji figurira kao glasnogovornik SNSD-a, a odaziva se na ime Radovan Kovačević. Rečena udarna ekipa se minulih dana potrudila da zatalasa pažnju javnosti, i to u širokom tematskom dijapazonu – od bezbjednosno atraktivne „nove mudžahedinske opasnosti“, preko ponovljene osude nametanja Inckovog zakona, do famoznog “mirnog razdruživanja“.
NE BI, MOŽDA, U SVEMU TOME bilo ni toliko zanimljivog (jer se zamorno ponavlja), ni privlačnog (jer ima važnijih tema), da se, u isto vrijeme, ne dešava nešto što direktno utiče na svakodnevni život običnih smrtnika. Na tom terenu se najbolje pokazuje, i onda kada se to čini nemušto i prozirno, kako treba skrenuti pažnju javnosti sa stvarnih, živtnih na probleme koji su u sferu fantaziranja, političke nerealnosti i nacionalističkih tlapnji. Blokada rada državnih institucija je potvrđena i prošle sedmice neodržavanjem sjednice Kolegija Parlamenta BiH koju je sazvao čelnik Predstavičkog doma Denis Zvizdić, što se na grub način je manifestovalo kao direktno ugrožavanje živih ljudi. Teme koje čekaju parlamentarce, Vijeće ministara i Predsjedništvo države, po običaju za svaku jesen poslije ljetnog odmora, ne samo da su tisnute u drugi plan i neizvjesnost, već su aktuelnim i krupnim učinili pitanje elementarnog funkcionisanja i rada ključnih državnih poluga.
Čak i kad se kaže da se pred oko 7.000 zaposlenika državnih institucija iz RS-a, nalazi prijetnja nemogućnosti isplate plata idućeg mjeseca, zato što Parlament nije usvojio porciju privremenog finansiranja za posljednji kvartal (budžet države za 2021. godinu, podsjećam, još nije usvojen, pa se radi po tromjesečnim etapama), to nije bitno protagonistima blokade i upornim borcima protiv Inckovog zakona. Jedini tračak eventualnog razloga za optimizam, mogao bi s ogledati u poljuljanom jedinstvu vlasti i opozicije RS-a, zato što je M. Dodik onomad ipak bio u Sarajevu i družio se sa turskim predsjednikom Erdoanom. Opozicija mu to ne prašta, trvdeći da je prekršio onu besmislenu odluku Narodne skupštine RS o frontalnom bojkotu rada RS-ovih predstavnika u državnim institucijama.
NA TOJ TAČKI, CIJELA PRIČA se komplikuje, prijeteći da sve to ode još dalje i dublje. Sudeći po reakcijama opozicije – recimo Mirka Šrovića, predsjednika SDS-a, koji SNSD-ov zahtjev za „mirnim razdruživanjem“ naziva tačkom razlaza te dvije stranke ili, pak, tvrdnje Jelene Trivić, PDP-ove zastupnice, o tome da se mora razgovarati i postići kompromis, prije svega na srpsko-bonjačkoj relaciji – mali su izgledi za to da, prvo, blokada potraje i pretvori se u fakturu koju će platiti nedužni,a zatim, drugo, da prividno jedinstvo političkog RS-bloka, nije trajalo ni petnaest dana, jer je opozicija uspjela shvatiti da je upotrijebljena u svrhe ostvarenja ciljeva vlasti, a ne „plemenite“ ideje borbe protiv nametnute zabrane negiranja genocida.
Kad se podvuče crta, aktueliziranje stare priče, s upotrebom još starijih, potrošenih sredstava, onda je i racionalno i korisno postaviti bar jedno pitanje: zar zaista zagovornici ove tlapnje vjeruju u ono što govore ili to čine, ubijeđeni u to da će u tako nešto povjerovati naivni, plitkoumni i otuženo neinformisani? Ako je suditi po reakcijama i u domaćim političkim ringovima, a i u međunardnim uredima, instaliranim u našoj zemlji i u vezi sa našom zemljom – biće da je vjerovanje u tako nešto potrošena zabluda i da bi se moglo desiti da njeni zagovornici, prije ili kasnije, dožive istu sudbinu. Da budu potrošeni.
Piše: Zlatko Dukić
