Ima nešto čarobno u bolničkim hodnicima.
Smješite se nepoznatima u nadi da će biti u redu i vama i njima.
Nudite pomoć baš svakom ko vam se učini kao neko kome treba pomoć.
Za one od kojih ne izvučete osmijeh znate da su baš kao što ste i vi prije cca pet minuta zapali u bezdan minus faze.
Mirisi su intenzivniji.
Prolaznost života shvatljivija.
A 90% onog na šta trošimo novac, vrijeme, energiju – postane potpuno, nevjerovatno, potpuno beznačajno.
Ogledala služe da provjeriš vidiš li sebe u svojim očima, ne za šminku.
Posteljina bijela kao hotelska da se sabereš, smiriš krv što bi med. sestra rekla.
Drugi ljudi za razgovor.
I tu u hodnicima, zajedničkim sobama, u redu za tuš, niko neće pomisliti da si patetičan, niko neće misliti da preuveličavaš, niko neće gledati kroz i oko tebe, već u tebe.
Tražeći mrvu nade. Za oboje.
Tražeći odgovor ili nudeći ga.
Pružajući iskonsko razumjevanje i empatiju čak i kad je ne tražiš.
Da je nekako reprizirati ovaj osjećaj sadašnjeg trenutka bar na svakih 15 dana da se ne zaboravi. Da ga je prenijeti drugima bez da moraju proći kroz to.
Toliko toga ne bi bilo važno.
I toliko važnog bi najzad postalo važno.
Izvor: Brankica Raković / Lola magazin
