Još od jula 2019.godine, pošto je formirana devet mjeseci iza izbora, nesigurna većina u vlasti TK je meta opozicije, koja otad hvata zalet da je sruši, što sada, izgleda, finalizira – skupljanjem 18 poslaničkih potpisa za smjenu Vlade, ali ne i za izbor nove, jer SBB bi da obori dosadašnju, ali ne i da podrži novu većinu, pa to tukne na presedan i dovođenja vlasti u blokadu i vrlo upitni dobitak za bilo koga.
NE PAMTIM KADA JE NEKI društveni ili politički događaj tako dugo najavljivan, spreman i pakovan, kao što su tekući završni radovi na pripremi smjene aktuelne skupštinske većine i Vlade Tuzlanskog kantona. Opozicija to, pamtimo, praktično nagovještava još od jula 2019., kada je vlast, konačno, formirana – devet mjeseci poslije izbora. Nikad od toga nije odustala, samo je to tiskala u drugi plan, zbog prečih poslova. Na primjer, kada nas je zajahala korona, pa su došle pipreme za izbore, uz obećanje opozicije u TK da će se ovo pitanje aktuelizirati čim oni prođu. Izbori su bili, ali je opet čitav projekat malo „zakovan“, jer koroni nisu uspjeli uteći neki važni opozicioni igrači, pa se čeka njihov oporavak i povratak u „vozno sanje“.
Kako se to stanje približava, stvari se ubrzavaju. Sredinom prošle sedmice, svekolika javnost je ljubazno obaviještena o tome da je sakupljeno 18 poslaničkih potpisa, što je većina od 35 TK-narodnih deputata. Toliko je potrebno za pokretanje procedure izglasavanja nepovjerenja SDA-ovoj Vladi Denijala Tulumovića i za pad skupštinske većine, koju čine SDA sa devet, DF sa tri, te Socijaldemokrati, Stranka za BiH i SBB sa po dva poslanika. Opozicionoj osmorki SDP-ovih poslanika se pridružila PDA-ova šestorka, plus po dvije poslaničke ruke Naše stranke i SBB-a. Ukupno 18 potpisa, taman za proceduru, ali i za optimizam, koji frca iz opozicije.
ALI, KAO I U SVIM POLITIČKIM „dramama“ na ovim prostorima, na ovom mjestu dolazi ključno „a l i“. U glavnoj „dramskoj“ ulozi je SBB, stranka koja je stekla neviđenu „slavu“ time što je malo pozicija, malo opozicija, zavisno od toga šta se ćefne njenom vlasniku, a i nekima od njegovih „malih od kužine“ na terenu. Dosad su u TK-u bili u vlasti, iamli su dva ministra u Vladi i izgledalo je da će to potrajati. No, kako se, po običaju, sarajavske političko-stranačke mutne vode odvajkada dobace i do Tuzla i TK, aktuelna smjena tamošnje kantonalne vlasti, podrazumijeva cijenu koju plaća i TK. SBB izlazi iz vlasti, prelazi u opoziciju, uz – što je apsurdan presedan, dosad nepoznat u političkoj teoriji i praksi – ono „ali“: glasaće za smjenu dosadašnje Vlade TK, no neće dati podršku novoj, kakva god bila, jer idu u opoziciju (?!).
Čim je ova vijest saopštena, izazvala je reakciju. Ipak, mnogo indikativnija je zbunjenost, koju je proizvela. Jer, ako je stranački vrh SBB-a odlučio da istupi iz vlasti TK-a i iz skupštinske većine, pa da pomogne opoziciji u rušenju dosadašnje, a onda „okreće list“ i odluči da se otkuči od vlasti i ode u opoziciju, to nužno rađa mnogo pitanja i razloga za čuđenje (čitati: sumnju). Ključno bi moglo biti ono što je višegodišnja tradicija prepucavanja SDA-a i SBB-a. Tačnije, antologijska netrpeljivost lidera dvije stranke, koji su protekle godine mnogo više obilježili međusobnim verbalnim „šaketanjem“, a ne saradnjom, povjerenjem i razumijevanjem. Ili je, možda, u pitanju nešto treće, skriveno i nepoznato, a dovoljno moćno da, eto, i Tuzlanski kanton pretvori u predmet potkusurivanja i međusobnih razračuna.
ŠTA GOD DA JE U PITANJU, predstojeća, jasno i glasno najavljena smjena vlasti u TK-u, po mnogo čemu bazdi na prizemno političko raskantavanje, koje ne nudi razloge za optimizam, niti obećava ono što bi svakoj vlasti morao biti sveti cilj – uslove za stabilan razvoj i normalan život ljudi u najmnogoljudnijem kantonu u nas. Ako je to tako, onda je manje bitno da li u formaciji onih koji imaju snagu da smijene vlast glavnu riječ vodi SDP, egzotično udružen sa PDA-om, ili neko drugi na nekom mjestu (izvan Tuzle i TK). Mnogo bitnije je to što se najavljenim potresima Kantona – koji je, inače, navikao na to, jer je od 2014., računajući februarsko „spaljivanje“ ondašnje SDP-ove Vlade – do ljeta 2019. promijenio pet vlada i pet premijera – nagovještava nastavak „tradicije“ nestabilnosti i nesigurnosti.
Naravno, sve na račun i nauštrb građana, ali i prilika i odnosa u Kantonu. Očekivanje optimista da će pandemija korone uticati na to da makar otupe i u drugi plan budu gurnuti animoziteti, stranačke razlike, ujedanja i prepucavanja, odavno je palo u vodu. U prvom planu je upornost onih koji bi da, uvjeravajući nas u to da znaju bolje i umiju više od postojeće vlasti, preuzmu vladajuće kormilo, pri čemu nas još nisu uvjerili u programske i, naročito, kadrovske argumente, na kojima to temelje. Pa nas, zato, uz izvjesnost smjene vlasti, ne bi trebao da iznenadi ćorsokak, u kome bi se vlast i Kanton mogli naći.
Piše: Zlatko Dukić
