Welcome to the jungle, It gets worse here everyday… (Dobrodošli u džunglu, ovdje je sve gore svakoga dana…) pjevušim pjesmu Guns N Roses-a penjajući se na “Tepsiju”. Razgledam okolo i ponosan što naredne godine neću morati posjetiti Peručicu, jednu od posljednjih prašuma u Evropi, naš Nacionalni park. Sva ta mnogobrojna flora koja se može zateći, kao i gmazovi koji po klimavim i od klizišta uništenim stepenicama slobodne vidjeti možemo, kako predivno.
Stepenice, kao stvorene za rekreativce. Predivan pogled, zrak od raskošne flore ugodan. Sam ambijent pobrinuo se da niti po najvećim vrućinama nemate brige, pa ni u večernjim satima kada se bez rasvjete u mraku ne morate brinuti hoće li vas ko napasti, ipak, postavljane kamere u vrijednosti od 110.000 KM nadziru sve i svakodnevno prate sva dešavanja, pa i rast naše prašume.
Na radnike na terenu, posebno smo bili ponosni, ipak tako vrijedno rade na održavanju čitavog kompleksa na Slanoj Banji.
Nekada su mediji sa platne liste gradske vlasti hvalospjeve pisali o uređenosti, mnogobrojnim rekreativcima koji su Banju prepoznali kao mjesto na kojem se kroz trčanje, šetanje ili jednostavan boravak u prirodi, izolovani od sve one gradske gužve mogli opustiti. Iz godine u godinu sve veći broj maturanata, mladenaca svoje uspomene stvarali su upravo na Banji. Šta se desilo? Zbog čega su se tako lako digle ruke i to u vrijeme kada nam turisti, dijaspora dolaze, kada su ugostiteljski objekti na Banji svaku noć krcati.
Kako je kritika očigledno jedina opcija da se nadležni trgnu i riješe neki problem, nadam se da će i ovaj tekst barem malo probuditi emocije i reagovati. Međutim, da se ko ne nađe uvrijeđenim, ovaj problem ne smatram ništa bitnijim od onog sa kojim se naši sugrađani u Mandićima, G. Lipnici, Obodnici i drugim mjestima, gdje u 21. vijeku nemaju obezbijeđene osnovne životne potrebe, komunalnu infrastrukturu. Živjeti u 21. vijeku i nemati vodu, je za svaku osudu, pogotovo kada uredno svoje obveze prema državi ispunjavaš.
(Vedran Mitrić)
