Ne može se ne uočiti to što je, uz 31. godišnjicu tragične pogibije 180 rudara jame „Dobrnja-jug“ u Mramoru, odavanje pošte stradalima prošlo u znaku podjele na one koji su to učinili 25. i one koji su to uradili 26. avgusta, čime je aktulni problem u Koncernu Elektroprivrde BiH i rudnika – pogotovo u Kreki – dodatno uozbiljen i na ružan način iskazan u vezi s onim što ne zaslužuje ni podjele, ni inate, već samo poštovanje i dostojanstveno sjećanje
PROŠLA SEDMICA JE OBILJEŽENA onim što se čini svake godine u ovo doba: odavanjem pošte i dostojanstvenim sjećanjem na 180 rudara jame „Dobrnja jug“ u Mramoru, poginulih u tragičnoj eksploziji ugljene pašine 26. avgusta 1990.godine. Mi, stariji se sjećamo tih vrelih ljetnih dana, nevjerice zbog tragedije i odjeka stradanja u cijeloj ondašnjoj, već dobro uzdrmanoj zajedničkoj državi. Pamti se tužna slika beskrajnih redova kovčega s posmrtnim ostacima poginulih na Trgu slobode, pred tadašnjom zgradom tuzlanske opštine, i muka, tišine i tuge, s kojima je ispraćena kolona vozila s tog mjesta.
Trideset jednu godinu kasnije, ništa nije kao prije. Uz ostalo, to se odnosi i na rudnike, na rudare, na „Kreku“, na Tuzlu… Kao da to nije dovoljno i mučno i nepoželjno, ovog ljeta se prilike u rudnicima i sa rudarima, dodatno komplikuju, prijeteći da odnose u Koncernu Elektroprivrede BiH, stanje u rudnicima i, pogotovo, perspektivu proizvodnje uglja i sudbine rudara, dovede pod veliki znak pitanja. Suhoparni, katkad surovo britki podaci o rudarskim problemima, a to znači i o efektima po energetski sistem i prilike u toj oblasti, kazuju o mnogo manjoj proizvodnji od planirane, o finansijskim minusima, o tehničkim problemima i kvarovima na isluženoj i novoj opremi (PK Durbave), o sporovima u odnosima rudara i menadžmenta, efektima upitne kadrovske politike, o tome da se rudari šalju na čekanje…
BEZ POTREBE ZA PONAVLJANJEM brojki, osim one da je, u času stvaranja Koncerna, „Kreka“ imala 4.100, a danas 2.100 uposlenih, aktuelne slike i prilike u odnosima u Koncernu i tretmanu rudara, a posebno modernizacija rudnika i najavljeno (neizbježno) prestruktuiranje, do usijanja su dovedeni ovog ljeta. Sticajem okolnosti, usred tog i takvog stanja, pala je godišnjica pogibije rudara Mramora i obaveza da im se oda počast. Očekivanja onih koji su vjerovali u to da će, bar tog dana i tim povodom, aktuelni spor i zategnuost odnosa biti potisnuti u drugi plan – izjalovila su se. Umjesto toga, imali smo ružnu sliku, kojom je bačena sjenka i na godišnjicu tragedije, a i naglašen ćorsokak, u kome se, po svemu sudeći, trenutno nalazi rješenje spora.
Samo na prvi pogled, 25. i 26. avgust su bili onakvi kakvi su očekivani. U srijedu, 25. avgusta, na spomen-obilježje poginulim rudarima, ispred trajno zatvorenog ulaza u jamu „Dobrnja jug“, cvijeće su položili i počast im na prigodan način odali Sindikat „Kreke“ i predstavnici porodica stradalih. Idućeg dana, u četvrtak 26. avgusta, to su učinili predstavnici menadžmenta Rudnika, te delegacije Koncerna i Vlade Tuzlanskog kantona. U dva dana, dakle, i uz tako tužan datum – jasno izražena, nepotrebna, ružna podjela, koja ne priliči ni povodu, ni mjestu događanja.
KOLIKO GOD OBJAŠNJENJE Sindikata za njegov potez bilo razumljivo i objašnjivo – problemi u ostvarivanju osnovnih radničkih prava, ogorčenje na vlast i političke pritiske, kojima su svakodnevno izloženi i riješenost da istraju u zajedništvu u svojoj borbi – bačena je posve suvišna, nepotrebna i štetna sjenka na godišnjicu pogibije rudara. U vezi s tim, potez menadžmenta, zvaničnika Koncerna i kantonalne vlasti, na samu godišnjicu tragedije, odisao je dostojanstvom, izuzev novog saopštenja, sa mirođijom tehno-birokratskog onečišćenja, koje je iz Koncerna odaslano javnosti i, naravno, opet bilo u znaku svaljivanja krivice za probleme isključivo na rudare i njihov odnos prema radu.
To što Sindikat baš u tom odnosu i takvom rječniku saopštenja, koja pokušavaju javnosti objasniti uzroke problema – a ne uspiju ništa objasniti, već samo simptomatično jednostrano prikazati cio spor – vidi suštinu zategnutih odnosa, izvor svoje nepopustljivosti i motiv za upornost u traženju ugroženih prava, jedna je strana priče. Druga, ne manje važna i, kako se čini, zasad tisnuta ustranu, tiče se budućnosti i sudbine ugljenokopa i rudara u nekom bližem ili daljem sutra. Radi se o perspektive, koja nije ružičasta i o onome što, uz evropske ambicije naše zemlje i nužno pridržavanje standarda koje Evropa primjenjuje i traži u vezi sa rudnicima i rudarima – djeluje samo sumorno.
I baš zato, ako ni zbog čeg drugog, aktuelno stanje u energetskom sektoru – pogotovo odnos prema lj u d i m a koji se zovu rudari – nikako nije smjelo proizvesti sjenku, čak i mrlju, uz tako važan, krupan i bolan povod, kakva je 31. godišnjica pogibije 180 rudara Mramora.
Piše: Zlatko Dukić
