U današnje kapitalističko vrijeme gdje većina krade i kapom i šakom jako je teško osigurati vlastitu egzistenciju pa se većina svjetskog populusa uglavnom bazira na krvavo stjecanje novca. U Bosni je, međutim, nešto drugačija situacija; kod nas je normalno imati platu od 350 a trošiti 450 KM. Kako to uspijevamo nikada niko nije otkrio. Također, potpuno je normalno kahvenisati po čitav dan u nekom od lokalnih kafića iako je, recimo, sredina radne sedmice. Po pitanju praznika smo, čini mi se neumoljivi – Bosanci i Hercegovci uglavnom traže bilo kakav povod kako bi mogli okrenuti neko meso na ražanju, popiti poneku pivicu i ne raditi apsolutno ništa. Ponekad, zapravo vrlo često, nam nije potreban nikakav povod da bismo se družili, a nekada i od sahrane znamo napraviti povod za dobri stari teferič.
Ipak, od svih praznika koji postoje, smatram da smo nekako simbolički najviše vezani za Prvi maj, što je pomalo smiješno, ironično pa čak i paradoksalno obzirom da smo nacija koja uživa u tome da ništa ne radi. Mislim da bi za naše potrebe bilo potrebno izmisliti jedan drugi praznik, a sve u cilju ambijentalnog sklada, koji bi se zvao “Praznik nerada”.
Što se mene i mog praznovanja tiče, nikada nisam bio neki specijalno veliki pobornik gore navedenog praznika, prije svega jer još uvijek zapravo nisam nešto ozbiljno “radio” u najužem smislu te riječi pa mi u suštini predstavlja samo još jedan u nizu neradnih dana.
Ipak, u sjećanju mi je ostala jedna proslava iz vremena kada sam još uvijek bio tinejdžer. Moj stari je uvijek bio pomalo na svoju ruku i na pamet su mu vrlo često padale neke fiks ideje. Te godine je, nakon višednevnog planiranja i razmatranja potencijalnih opcija, jutro uoči Prvog maja izrekao svoju kultnu i nikada zaboravljenu rečenicu:
“Porodico, ove godine za Prvi maj kampujemo na Ilinčici!”
Stara i ja smo se značajno pogledali onim pogledom koji je trebao značiti: “Ah, još jedna od onih ludih ideja.”
Očeve “lude” ideja obično bi ostajale na razini ideja jer smo stara i ja kategorično odbijali da usvojimo sve njegove čudne zamisli, međutim te godine smo odlučili da mu ispunimo želju i da kampujemo na Ilinčici. Stari se zapravo vrlo iznenadio kada smo odobrili njegovu ideju te je odmah počeo razrađivati plan trodnevnog kampovanja na lokalnom nam brdu. Danas kada o tome razmišljam, mislim da je samo želio da se vrati u jugoslovensko doba kada je sa svojim roditeljima kampovao na nekoj od lokacija hrvatskog primorja. Jedina razlika u svemu tome je bila što Ilinčica ne samo da nije imala primorje nego skoro da nikako nije imala vodene površine ako ne računamo jedan mali izvorčić koji je davao pitku vodu.
Dakle, na dan D smo se spremili, ponijeli potrebne namirnice, učvrstili ogromni šator na galeriju porodičnog automobila i zaputili se na Ilinčicu. Nakon što smo stigli na zadanu lokaciju, stara se odmah bacila na poslove pripremanja hrane, a stari i ja smo počeli postavljati šator. Sam proces postavljanja šatora bio je jako tegoban jer smo zaboravili metalne kline kojima se isti fiksira za zemlju kako ga vjetar ne bi odnio pa smo umjesto klina koristili drvene kočeve. Međutim, ono što stari nije primijetio je to da su kočevi bili izrazito loša opcija za fiksiranja šatora. Kada smo nakon dvosatne sesije postavljanja šatora napokon završili posao stari je ponosno izjavio gledajući s divljenjem u produkt svog rada: “Ala, smo mu jebali mater!”
U nastavku dana, stari je upalio tranzistor pustivši neki ex-yu rock, dohvatio se roštilja i pivice, stara je čitala neki petparački vikend roman, ja sam listao stripove Dylan Doga i pomalo se smarao, neke ptičice su se čule u daljini i sve je teklo nekim uljuljkanim, neradnim tokom.
Pred samu večer, baš kada je stari planirao da upali neku omanju vatricu, iako je to bilo strogo zabranjeno, vrijeme se naglo promijenilo. Oblaci se nadviše nad nama, jak vjetar počeo je ljuljati grane okolnog drveća, a naš šator se tresao na vjetru kao sirotinjska ograda. Stara je predložila starom da se ipak spakujemo i vratimo kući međutim stari je bio potpuno samopouzdan i siguran govoreći kako je šator tako učvrstio da ga ni tornado ne bi mogao odnijeti. Dok je on ubjeđivao staru da nema potrebe za brigom zapuhao je još jači vjetar a onda se dogodila kulminacija – kočevi su odapeli, šatorsko krilo se strgalo, konstrukcija je pala i šator je otišao u nepovrat.
Pogledao sam prema starom kako bih vidio kako će odreagovati na novonastalu situaciju te ostao iznenađen kada sam vidio da je bio potpuno miran. Nekoliko sekundi je posmatrao razrušenu konstrukciju svog “superšatora”, a zatim kao da se ništa nije dogodilo prozborio: “Ništa, pakujemo se!”
Tako je završila prvomajska kamperska avantura moga oca. Nakon nje, postao je odmjereniji po pitanju svojih luckastih ideja, a šator i kampovanje više nikada nije spomenuo.
P.S. Onaj šator iz priče, odnosno ono što je ostalo od njega, jednostavno je ostavio da se vijori na vjetru.
P.P.S. “Ženo, ove godine za Prvi maj idemo na planinarenje u Sloveniju”, reče moj otac.
Autor: Muhamed Zimić
