“To da humor nije svojstven vremenima mržnje nije nepoznata stvar. Mrzioci su po svojoj prirodi jednostrani — sve što je dobro svojstveno je baš njima, dok je sve što je loše karakteristično baš za neprijatelja”, piše Miljenko Jergović za Naše dane 1990. godine, u praskozorje krvavih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.
“Šala tako postaje nemoguća, pošto je ona baš uvijek bipolarna. Ne možemo se, naime, šaliti na tuđi račun ako ne trpimo šalu na vlastiti, ako ono što ismijavamo ne poznajemo i kod sebe.
A čovjek koji mrzi ne samo da ništa smiješno ne nalazi na sebi i u sebi, već svaki pokušaj da se našalite na njegov račun shvata kao atak na sebe, na svoje ukućane, mjesnu zajednicu, te konačno narod i naciju.
Ali uvijek je spreman nasmijati se drugom, tuda mana biva predmetom njegovog urnebesnog smisla za humor, on će se uvijek smijati najglasnije, udaraće šakama o kafanski sto, suze će mu krenuti na oči…
No, nemojte misliti da je smijeh u njegovom slučaju stvar dobrog raspoloženja, i kada se smije on misli zlo. On tada najžešće mrzi.
Poznat je primjer nacističkog kabarea u kojem je glavni lik uvijek bio Jevrej tvrdica, zelenaš, perverznjak i rugoba. Upadao bi, iz skeča u skeč, u arhetipske situacije svoje izopačene nacije, uvijek ispadajući još više nastran, bez traga ljudskosti, bez ičega što bi jedan kršni, lijepi Arijevac mogao u sebi prepoznati.
Ješa je naravno dočekivan salvama smijeha, njemački duh se kocenio do granice srčanog udara, nacionalni orgazam bivao je potpun. I baš u tom času lutki omrženog Jevreja odsjekli bi glavu. Posljedice ovakve veselice bile su razbijeni jevrejski izlozi, pretučena djeca, te konačno odsjecene glave ovaj puta prave. Nijemci su u jednom času povjerovali da je život i šala isto i onda su se prestali igrati kabarea. U periodu zrelog nacionalsocijalizma pozornica je premještena u koncentracione logore, na pokretnu traku smrti, gledaocu manje zanimljivu, ali u procesu salivanja olovnog spomenika mržnji mnogo efikasniju.
Svi Nijemci koji su svojedobno kao gledaoci prisustvovali odsjecanju glavne nakaznoj jevrejskoj lutki bili su saučesnici kasnijeg masovnog zločina. Njihov smijeh bio je vid uozbiljenja ideje.
Zato mi potpuno prozirno djeluju tvrdnje da veliki dio njemačkog naroda nije ni sanjao da negdje postoje koncentracioni logori.
Mržnja koja lebdi Jugoslavijom jednakog je intenziteta kao bilo koja druga mržnja — pa i nacistička, pošto se mržnje ne mogu gradirati. Različiti su jedino istorijski uslovi; oni, srećom, našem mrziocu ne omogućavaju da svoju mržnju ostvaruje kroz logore smrti. Ali to svakako njegovu patološku pozadinu ne čini manje izražajnom.
Njegov kabare jednako je urnebesno duhovit, podnapiti veseljaci jednako vjeruju u moralnu ispravnost svog smijeha, a općenarodni zabavljači nacistički perfidnim metodima uveseljavaju svoju rulju. Bora Ðordević će tako nasmijati stihovima prema kojim neko (naravno riječ je o Albancu) »jede malji dec/ volji malji Srb«, pa će nastaviti zezalicom o Austrougarima /riječ je, svakako razumijete, o Hrvatima), da bi na koncu na petoj strani »Duge«, pod samim zaglavljem srspkog nacional-komunizma ispisao pjesmicu (»Oće da se ocepe«), prema kojoj su, između ostalih monstruoznih osobina koje ih krase, Slovenci »bečki konjušari«.
Pošto ionako grozno zaudaraju, te znaju samo sa konjima, oni nam i ne trebaju, nama — »najstarijem narodu na svetu«, koji se »uvek borio za opšte dobro«, koji je »dao najveće žrtve za ovu Jugoslaviju«, čija je »kultura izvanredno znana celom svetu severozapadnim srbofobima i srbožderima«.
Naravno duhoviti Bora neće sebe staviti na čelo tog odabranog naroda, pošto su tu već patrijarh German — kojem ljubi ruku, te patrijarh Sloba kojem ljubi stope. Ovaj puta bez ikakve šale.
No, ipak bismo Boru mogli opravdati barem na dva načina. Prvo, uvijek je bio sklon šovinizmu, ali u vrijeme kada se za mržnju prema nacijama išlo u zatvor on se kao prava kukavica obraćao ženama. Pjevao bi tako: “E moj some, što si bolji, prema svojoj drolji, sve si joj manje manje po volji, jer nijedno muško nije kao žena kada joj niz bradu curi bela pena”.
Tek kasnije je došlo doba ujedinjene Srbije i Bori je omogućeno da mrzi sve neprijatelje srpstva. A njih je sasvim dovoljno, bar po svjedočenju »Politike« i srodnih joj duša, Hrvati (kao genocidni narod), Muslimani (kao islamski fundamentalisti), Šiptari (kao stoka u koju se može pucati tek tako), Slovenci (kao bečki konjušari) komunisti (kao jedan dio vatikansko-kominternovske zavjere), Vatikan (kao drugi dio iste zavjere), Makedonci (kao fiktivni, avetinjski narod), Crnogorci (opet avetinjski narod) homoseksualci (po Kertesu saveznici Slovenaca)…
Bora i prema većini pobrojanih gaji istu mržnju kao i prema ženama, ali su njezine konsekvence ovaj puta mnogo strašnije. Naime, onaj koji mrzi žene eventualno će neku poj**ati nasilu ili tome slično. U svakom slučaju neće je utamaniti. Ali ako Hrvate ili Slovence mrzi onda ih vjerovatno neće je**ti, gdje bi jedna čačanska junačina učinila blud sa muškarcem, njih će za razliku od žene uništavati drugim sredstvima.
Bojkotom njihovih proizvoda — recimo, te kasnije i pljuvanjem na ulici, a “opet će ako bude sreće” jednog dana koristiti i metode prvih gerilaca u Evropi, što su i svoj Avnoj imali negdje blizu Borinog rodnog mjesta. Ili možda i neće, možda je Bora takav samo na riječima, a možda će prevladati drugo opravdanje za njegove pjesmice; možda ga njegovi naredbodavci stvarno tako dobro plaćaju da piše i ono što ne misli, a kamo bi radio.
U prošlom broju »Naših dana« čitam da se i Nenad Janković nasmijao Borinoj duhovitosti u vezi sa Slovencima. Čak je smatra užasno duhovitom. Eto, baš se Bora fino zeza sa bečkim konjušarima, papcima, jelde. Nele, šta oni znaju šta su prava raja, šta oni znaju šta je Slobo. Priznajem da ne znam ni ja, ali mi je dragi moji, odlično poznato da je dotični jedini jugoslavenski političar prvokategornik na čiji se račun u Top-listi nadrealista nisu pravile zajebancije.
Što li bože, kako to da Nele i raja nisu mogli skontati neki fazon? Slučajno, jelde?”
Slijedi dio intervju Neleta Karajlića iz 1990. datog Našim danima o kojem je govorio Jergović…
Naši dani (ND): U posljednje vrijeme rok-scena se potpuno pocijepala. Kako tumačiš to da je Houra heroj Hrvata, a Bora Srba?
KARAJLIĆ: Rok-scena je potpuno podijeljena i to je tragedija. Mislim da je rokenrol jedan od onih poslova koji najviše trpe zbog ovih gluposti u koje nas je ufurala pat-pozicija dnevne politike. Ono što su Bora i Houra napravili to je njihov izbor i ja se tu ne mogu umiješati niti želim da uticem na njih. Problem Borine i Hourine iskrenosti je u činjenici da su im se vrata na drugoj polulopti naše napaćene domovine zatvorila. Ako ja budem prisiljen da zatvaram vrata, potrudiću se da to budu sva moguća vrata. Zbog toga kako su me vaspitali i obrazovali, za mene nijedna druga varijanta osim Jugoslavije ne postoji. Kad pročitaš jednu Borinu pjesmu, onu »hoće da se otcepe«, koja je užasno duhovita, onda je vrlo jasno da je to vrlo iskreno napravljeno i da on zaista stoji iza toga. Ukoliko jedan umjetnik stoji iza toga, ja tu nemam šta da pričam.
ND: Kad već govoriš o Borinoj »Hoće da se otcepe«, onda meni izgleda da ona nije samo duhovita. Odnosno, osim tlo ima i tu neku površnu duhovitu dimenziju, ona je i uvredljiva za jedan narod?
KARAJLIĆ: Ja, ja… Ispada da mu je drago što su bečki konjušari, a to ne valja. Ja ti govorim o njegovom stavu, a ne o mom. On stoji iza toga i ja protiv toga ne mogu ništa da kažem.
ND: I tvoj bivši basista Kusturica bavi se politikom na vrlo prozaičan način…?
KARAJLIĆ: Ne bih volio previše o tome pričati, jer za to bi nam trebao feljton. Ali ja vjerujem u njegov umjetnički kredo.
ND: Njegov umjetnički kredo niko ne dovodi u pitanje, govorimo o njemu kao o političkoj ličnosti!
KARAJLIĆ: Ja samo mogu da kažem da je njegov govor održan povodom dobijanja Nagrade AVNOJ-a istorijski događaj za Jugoslaviju. Mislim da je to nešto politički najjače što se desilo na ovom tlu od 1945. god. naovamo.
ND: Kako gledaš ti na sve ovo u Jugoslaviji?
KARAJLIĆ: Ja mislim da je ovo jedna metastaza čiji su se prvi znaci bolesti mogli primijetiti prije dvadeset—trideset godina. Ovo danas je samo posljedica raspadanja. Svi igrači koji trenutno stoje u toj dnevnoj politici, prilično su nemoćni u odnosu na ključ igre. Taj ključ desio se ranije, a ovo je jednostavno metastaza. Optuživati današnje igrače isto je kao i optuživati nekog doktora kod kojeg je došao pacijent čije je tijelo potpuno obuhvaćeno rakom. Treba optužiti onog doktora koji je kad je prvi put primijetio karcinom, konstatovao da je to samo obična prehlada. A što se tiče dnevne politike, oni (političari) pokušavaju na ovaj ili onaj način da bolesnika koji se zove Jugoslavija izliječe nekim davno prevaziđenim sredstvima. Kad se baviš imenima koja danas igraju ti možeš sva imena da podijeliš na dva dijela. Na one koji nisu apsolutno ništa uradili i na one koji su nešto uradili i to je izazvalo bol. Ljudi koji su nešto uradili su Slobodan Milošević i Ante Marković, oni su izazvali bol.
ND: Nemojmo to do kraja relativizirati. Njih dvojica rade potpuno različite stvari…
KARAJLIĆ: E, jebi ga, neću konkretno, jer ću onda i ja ući u šemu, zato i govorim u metaforama. Ako se uvalim u to, onda ne mogu i u Beograd i u Zagreb. Nemoj da se i ja ušemljujem, majke ti. O tome više niko zdrav ne misli ozbiljno, a ja pokušavam da ostanem zdrav.
Izvor: infobiro.ba
