Brezanka Sakiba Čović više od trideset godina silazila je u rudarsko okno, a zbog svog zanimanja, postala je poznata javnosti, najviše onoj svjetskoj. Kaže da nije ni bila svjesna težine posla kojim se bavila. Rudarski poziv, neobičan za ženu, Sakiba je izabrala još davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Danas penzionerka, pripada prvoj generaciji Rudarsko–tehničke škole u Brezi i nije jedina žena koja se bavila ovim poslom – tu je i njenih deset kolegica.
– U to vrijeme, škola nas je privukla prvenstveno zbog stipendije koju smo tada dobili. U tim godinama o posljedicama nismo previše razmišljale ni ja, a ni moje kolegice. U penziji sam tek nekoliko mjeseci, a neke od njih još rade – govori Sakiba te dodaje da njoj pojam jame i silaska duboko pod zemlju nije bio nepoznat, jer su isti posao radili i njeni otac i braća.
O njoj i njenim kolegicama pisali su mnogi svjetski mediji, a reditelj Ranko Paunović trenutno za jednu producentsku kuću iz Zagreba i Amsterdama snima film o njihovom životu i poslu.
– Nakon trideset godina rada, postale smo “poznate”. Dok se javnost i mediji nisu počeli interesirati za nas, nismo ni bile svjesne nekih stvari. Drago mi je da nas, žene koje smo skoro svakodnevno silazile u jamu, neko smatra jakim i hrabrim, jer je rudarstvo ipak više muški posao – govori Čović.
Iako su nesreće u rudnicima česte, a i sam silazak 400 metara pod zemlju je stresan, Sakiba tome nije pridavala previše pažnje.
– Nesreće se dešavaju u svim poslovima. Na početku radne karijere sve su žene bile raspoređene na poslove i zadatke koji nisu zahtijevali toliki fizički napor. To je bilo uzorkovanje zraka i jamske prašine, a neke su radile i u magacinu eksploziva. Kolege su nas prihvatile kao sestre i uvijek su bile pažljive prema nama, jer su nam kasnije dodjeljivani i neki teži poslovi – govori Sakiba i kroz smijeh dodaje da je nju sudbina dovela u rudnik, pa je uz posao dobila i muža.
Sakiba smatra da su ona i njenih deset kolegica posljednja generacija žena rudara u Brezi, jer nakon njih, nije više uposlena nijedna.
– Nažalost, naša radna mjesta popunjavaju muškarci. Dolaze nove generacije djevojaka koje završavaju ovu školu i one bi mogle isto raditi. Ali, mislim da im Uprava ne da dovoljno prilika – kaže Čović te dodaje da ipak svoje dvije kćerke nikada ne bi pustila da rade taj posao.
Sakiba kaže da je rudarski posao uvijek pun anegdota i smatra da su smijeh i šale, zapravo, ono što rudare održava dole, pod zemljom.
– Uvijek smo se šalili i nikada se niko nije ljutio. Naprimjer, i moj zet radi taj posao pa je i tu uvijek bilo mnogo šala, jer eto, zet i punica nisu mogli ni pod zemlju jedno bez drugog – s osmijehom kaže Sakiba.
– Bilo je i teških dana, kada sam se znala pitati što mi sve to treba, jer nije samo posao u pitanju. Trebalo je doći kući i onda biti i žena, i majka, i domaćica. Ali, nisam odustala, a i uvijek sam imala podršku porodice, što mi je najbitnije – kaže Sakiba.
