Bilo je to početkom devedesetih. Mirko Medić vozio je autobus gradskog prijevoza u Sarajevu kada mu je na vrata došla kćerka Karmela da ga pozdravi i zatraži nešto novca za knjige i bojice koje su joj trebale za školu.
Išla je u treći razred osnovne škole. Živjela je s majkom na Ilidži. Mirko joj je dao novac i tražio da vrati ostatak, budući da joj je majka bila sklona alkoholu. Za nekoliko minuta Karmela se vratila s knjigom i bojicama, a ostatak je dobila da sebi kupi neki slatkiš.
– Dao sam joj novac strahujući da ga možda neće potrošiti za ono zbog čega je došla, odnosno da će joj ga uzeti majka, ali kako me je poslušala i ubrzo se vratila s knjigama i bojicama, ostatak sam joj ostavio da kupi sebi nešto što joj se sviđa. Slatkiš ili nešto slično, prisjeća se Mirko.
OTIŠAO U AUSTRALIJU
Rastali su se ni ne sluteći da je to posljednji put, odnosno da će vrlo brzo iza toga dobiti jako loše vijesti. Ratna događanja u Sarajevu su se pogoršala. Mirko se priključio HVO-u i bio na terenu svaki dan, Karmela je s majkom rat provela na Ilidži. Nakon nekoliko godina Mirko prelazi u Hrvatsku vojsku, Peto zborno područje Rijeka, gdje postaje vozač. Karmela je zajedno s majkom uspjela izbjeći u Srbiju, nakon što su Srbi napustili Ilidžu. Sve to vrijeme Mirko i Karmela nemaju kontakt. Mirko je pokušavao preko raznih veza saznati što je s njom, međutim bezuspješno.
– Svaki pokušaj je završavao isto. Niko ništa nije znao, kaže Mirko. Po završetku rata vratio se u Sarajevo. Kontaktira s policijom, prijateljima koji su poznavali Karmelu i njenu majku, bivšim susjedima. Niko nije znao gdje su. A onda je jedan susjed izrekao ono čega se Mirko pribojavao.
– Ma, mala ti je poginula tu na Ilidži.
Bile su to riječi koje su Mirku odzvanjale. Nije htio u njih vjerovati, međutim nikakvih drugih informacija nije bilo.
– S jedne strane bilo mi je teško povjerovati u to da je Karmela izgubila život na Ilidži, a onda, razmišljajući o toj rečenici, shvatio sam da to i nije nemoguće. Svakome ko zna kako je bilo u Sarajevu tih godina, koje su se strahote događale, koliko je djece poginulo odlazeći po vodu ili nešto hrane, ta rečenica bi bila logična, kaže Mirko.
Godinama se u sebi lomio. Jedan dio njega povjerovao je informaciji da Karmela više nije živa, dok je onaj očinski instinkt govorio da ona još negdje diše. Po završetku rata u Hrvatskoj, Mirko zajedno sa svojom drugom suprugom i sinom Josipom, koji se također rodio u Sarajevu i s kojim je Karmela imala kontakt dok su bili djeca, odlazi u Australiju. Ondje je pronašao posao i riješio egzistencijalno pitanje.
BOSANSKI SHERLOCK HOLMES
– Odlazak u Australiju dogodio se slučajno. Po završetku rata u Hrvatskoj je bilo teško naći smještaj i posao, a ja nisam imao ništa. Nisam se imao gdje vratiti u Sarajevo, a ni u Hrvatskoj nisam imao ništa svoje. U razgovoru s prijateljima i suborcima odlučio sam iskoristiti priliku za odlazak u Australiju – nastavlja priču Mirko. Nastavio je Mirko tražiti i raspitivati se, ali od Karmele ni traga ni glasa. Kako je vrijeme prolazilo, to je informacija da je poginula djelovala stvarnije.
S druge strane Karmela je s majkom izbjegla u Srbiju sa svega 14 godina. Ondje se vrlo brzo udala te dobila dijete. Udajom je promijenila prezime, zbog čega je ova Mirkova potraga dodatno otežana. I ona je tražila oca, ali joj je po dolasku u Srbiju rečeno da je poginuo. Ona, tada još uvijek naivno dijete, u priču je povjerovala.
– A što je drugo mogla. Bila je dijete kojem je rečeno da joj je otac poginuo, nastavlja Mirko.
Nastavila je živjeti s činjenicom kako više nema oca. Godine su prolazile i život se nastavio, iako je prihvatila činjenicu da joj je otac mrtav, Karmela je povremeno maštala o susretu. A onda, nakon gotovo trideset godina, taj susret postao je stvarnost. Karmeli je stigao poziv u kojem je saznala da joj je otac živ i da je želi vidjeti.
– Kako sad živ, kad su rekli da je poginuo?, prolazilo joj je kroz glavu.
– Možda to nije on, možda je neko pogriješio, pomislila je Karmela, dok ju je u isto vrijeme obuzimala neizmjerna sreća što bi susret o kojem je maštala mogao postati stvarnost.
Naime, Mirko nije odustao. I u Australiji je tražio načine koji bi ga doveli do kćerke, ili makar do njenog groba. Onda mu je njegova prijateljica rekla kako na Facebooku postoji grupa “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe” koja je dosad spojila stotine porodica i na desetine izgubljenih prijatelja. Mirko joj je dopustio da objavi informacije koje je znao o kćerki u nadi da će konačno nešto saznati. Indihana Selimović priključila se grupi te objavila podatke koje je Mirko znao. Vrlo brzo javio im se Hanas Kovačević kojeg su mediji u Bosni i Hercegovini prozvali bosanskim Sherlockom Holmesom s informacijama od kojih mu je zastao dah. Karmela je živa, živi u Loznici, udana je i ima porodicu.
Ubrzo su kontaktirali Karmelu te dogovorili susret. Mirko je odmah rezervirao karte za Hrvatsku, a potom iz Hrvatske produžio za Srbiju. Sam susret bio je nevjerovatan.
– Prvih nekoliko sekundi samo smo stajali. Ni ona ni ja nismo se mogli pomaknuti. Napraviti taj korak. Koljena su klecala. Ona je zamalo pala od uzbuđenja i nije mogla progovoriti, prepričava Mirko.
Za sebe kaže kako je on dosta tvrd čovjek, ali ovaj susret nije mogao proći bez suza.
– Imao sam osjećaj da mi je nešto stalo u grlu… Jednostavno, preemotivan je to susret. Posljednji put je preda mnom stajalo dijete od devet godina, a sada je to žena koja ima svoju djecu, nastavlja Mirko o susretu.
Budući da se on morao vratiti u Australiju, nastavili su komunicirati telefonom. Karmela se telefonski čuje i s bratom Josipom, kojeg je čuvala dok su živjeli u Sarajevu. Njih dvoje još se nisu uspjeli sresti uživo, ali to planiraju već sljedećeg ljeta. Naime, Mirko se planira s porodicom vratiti živjeti u Hrvatsku, kako bi bio bliže Karmeli i pokušao nadoknaditi barem malo vremena koje s njom nije proveo svih ovih godina.
