To što kancelar Olaf Šolc izbjegava da pomene Sjeverni tok 2 ga je možda oslabilo na Zapadu. Ali je vjerovatno bilo ulaznica za dijalog sa Putinom. I to je upalilo, komentariše novinarka DW Mihaela Kifner.
Njemački kancelar Olaf Šolc još nije ni ušao u avion za Berlin, kad je stigla vijest iz Kijeva. Ukrajinsko Ministarstvo odbrane i dvije velike banke bile su na udaru hakerskog napada. Sumnjaju na Rusiju.
Ruski arsenal sajber-oružja je raznovrstan, ali nije baš suptilan. Isto važi i za šefa Kremlja Vladimira Putina – i njegov repertoar je raznovrstan, a suptilan nije iz principa.
Dobra vijest je što djeluje da vojna invazija na Ukrajinu za sada nije opcija. Putin je više nego jasno izrazio spremnost na dijalog i to je diplomatska pobjeda Olafa Šolca. Ali, ako je napredak puž, onda je trajni mir sa Rusijom lavirint kroz koji se puž probija.
Šolc je Putinu u Moskvudonio mali diplomatski uspjeh iz Kijeva – pristanak predsjednika Volodimira Zelenskog da načini prvi korak i predloži tri nacrta zakona o posebnom statusu Donbasa, što je stara obaveza Ukrajine preuzeta sporazumom iz Minska.
Ali, to kao da nije zanimalo Putina. On često argumentuje legalistički, ali je brzo prešao preko obećanja Zelenskog koja su za ukrajinskog predsjednika znatan politički rizik kod kuće.
Putin je u razgovoru sa Šolcom bio u nekim drugim sferama. U istoriji, koju Zapad često vidi kao prošlost, a Putin kao zavjet. Možemo da pričamo, rekao je Putin, ali „trideset godina“ čujemo da se NATO neće širiti, pa se ipak širi.
Doduše, takvo obećanje nikada nije stajalo na papiru, ali Putinu su dovoljni utisci i alternativne činjenice. To čini ovaj konflikt opasnim.
„Prokleta odgovornost”
Olaf Šolc je priznao da postoje razlike u brojnim pitanjima. Ali „naša je prokleta odgovornost da se zalažemo za mir“, apelovao je kancelar na Putina, i pomalo na samog sebe.
Rusija „naravno neće“ rat, odgovorio je i Putin, ali ga brine da bi „proces razgovora mogao da se otegne“. To, kaže, neće dopustiti. Njegove riječi zvuče kao da priča, ali ispod stola drži otkočenu pušku.
Šolc i njegovi partneri iz NATO i EU nikako ne žele da dopuste podjelu Evrope u „zone uticaja” koje mirišu na Hladni rat. Od te pozicije bi mogla da profitira prije svega Ukrajina, zemlja koju su oligarsi odavno podijelili na svoje zone uticaja. U nedjelju je 30 čarter-letova iznijelo oligarhe i njihove klanove iz zemlje.
I šta sad? Sad tek počinje rvanje za Ukrajinu, rješavanje diplomatske kvadrature kruga. Na talonu je čitava evropska bezbjednosna arhitektura, a potrebno je da i Rusija i NATO sačuvaju obraz. To je optimističan cilj koji zahtijeva još mnogo znoja od njemačke Vlade i kancelara Šolca.
