Put od euforije do depresije nigdje nije tako kratak kao kod nas. Na svojoj koži osjetio je to i Robert Prosinečki, selektor Zmajeva, među svojim igračima i navijačima. Zbog toga je podnio ostavku, a onda je povukao i ostao u vakuumu između očekivanja i realnosti.
Priče su odavno ispričane o tome koliko je teško biti selektor u zemlji u kojoj su svi zainteresirani za nogomet ujedno i selektori i u kojoj svako zna koja je formacija optimalna, a gdje je od nogometa starija samo priča ko je trebao biti pozvan u reprezentaciju.
Prosinečkom je teže od ostalih, jer je i čovjek iz drugog miljea, a takvi, kad kola krenu nizbrdo, obično ostaju usamljeni. Kad zareda serija loših rezultata prvi obično uteknu oni koji su najjače klicali u vrijeme euforije, onda kad se osvajalo prvo mjesto u grupi Lige nacija, a time i osigurala rezervna opcija hvatanja karte za Euro.
Prosinečki je nesumnjivo igračka legenda bez premca, posljednji romantičar balkanskog nogometa i “zvezdina zvezda” iz vremena kad za takvu titulu nisu konkurirali igrači nivoa Marka Marina. Njegov igrački bilans nikom nije nepoznat, ali je činjenica da trenerski ne djeluje zaokruženo. Niko ga neće pohvaliti ozbiljnijim radnim navikama, nije fanatik videoanaliza, ali ni terena, a u mandatu na kormilu reprezentacije BiH imao je i objektivan problem u seriji operativnih zahvata.
Foto: D. S./Klix.ba
Sve to umanjuje ocjenu, a u korelaciji sa skromnijim igračkim kadrom minimiziralo je i broj osvojenih bodova u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. Ipak, treba biti pošten pa kazati da su Robijevi prethodnici vodili igrački bogatije selekcije Zmajeva, ozbiljnije popunjene talentom, ali i liderskom karizmom.
Trener kojeg se kao igrača odrekao Ćiro Blažević te kazao da će pojesti svoju diplomu ako on postane igrač, preuzeo je reprezentaciju Bosne i Hercegovine u periodu tranzicije i stvaranja jedne nove selekcije. I nije on kriv što u reprezentaciji više nema igrača koji i danas imaju šta za reći, kao što su Ibišević i Lulić, posebno kad se uzme u obzir nehotična Lulićeva ispovijest o tome kako se i šta radi kad se iz klubova pohita pod nacionalnu zastavu.
Prosinečki je i pored svojih ograničenja ipak ozbiljan trener, jasnih i modernih vizija igre, ali i trenerskih rezultata koji su impresivniji od bilo kojeg potencijalnog nasljednika.
I svi mi koji smo znali njegov trenerski doseg i vjerovali kako može biti odmak od ustaljene dosadašnje prakse imenovanja igračkih legendi koji su trenerski zapeli u osamdesetim godinama prošlog stoljeća ili napucavanja s imenima koja ne mogu dobaciti dalje od granica kantona kojim vlada Šestorka premijera Forte, ostali smo u dobroj mjeri razočarani igrom, ali i rezultatima koje je napravio Prosinečki. Ipak, kad vidimo ko je alternativa, Robijevo povlačenje ostavke djeluje kao najbolja odluka.
Foto: E. M./Klix.ba
Prosinečki je od početka svog mandata na klupi naše reprezentacije insistirao na postulatima pozicijskog nogometa, baš onog čiji je rodonačelnik njegov trener u Barceloni neprevaziđeni Johan Cruyff, a najistaknutiji implementator kolega iz veznog reda Pep Guardiola.
Takav plementi način igranja najpopularije sporedne stvari na svijetu zahtijeva maksimalnu posvećenost i frenetičan rad, kako igrača, tako i trenera. Zbog toga ga je teško implementirati u reprezentacijama koje se rijetko i kratko okupljaju, a još teže kad vam igrački kadar dolazi iz klubova gdje se tako ne igra ili po svojim karakteristikama nisu komplementarni tim idejama. Nešto slično je u Sarajevu probao svojevremeno implementirati još jedan “Katalonac” Meho Kodro, pa je završio i prije nego je počeo.
Prosinečkom se zlonamjerno zamjera i to što je podnio ostavku pa se predomislio, kao da sam čin podnošenja ostavke nije raritet u našim okolnostima.
“Došao sam s ciljem da odemo na Euro. Iako sve šanse za to nisu izgubljene, osjećam se odgovornim i podnosim ostavku”, zvuči iskreno i ozbiljno, i ima formu stavljanja mandata na raspolaganje.
Opet, u nogometu je praksa da kad ide dobro, zaslužni su igrači, a kad je loše, kriv je trener. U toj licemjernoj prirodi svih nas koji se odvažimo komentarisati nogometna zbivanja stvori se alibi za sve promašene odluke krovne kuće nogometa, ali i igrača. Javna tajna koju je u prime timeu nesvjesno izgovorio veznjak Lazia ostala je samo kao sporadični incident , a niko od odgovornih se o tome nije očitovao.
U našim okolnostima od Prosinečkog bi bolje bilo samo neko novo i moderno ime, neko s autoritetom znanja i rezultata, poput Matjaža Keka ili Nenada Bjelice. Dok savez ne dobaci do tih i takvih, Decembarski je najbolja opcija.
