Pisma su prije 20-tak godina bila jedan od najmasovnijih oblika komuniciranja sa ljudima širom svijeta. Nije se živjelo u dobu interneta, telefoni su bili skuplji, pa je i sama komunikacija bila spora i otežana, ali čini se, prema sjećanjima naših sugrađana i mnogo ljepša.
Tuzlanka Gorana Hodžić bila je među onima koja je pisala pisma i to u daleku Finsku. Bilo je to postratno vrijeme u BiH, kada je pomoć dolazila iz svih krajeva svijeta, a Gorana je te 1996. godine bila šesti razred OŠ “Mejdan”.
„Dobijali smo pakete koji su stizali preko Crvenog križa i Merhameta. U paketima su se nalazili slatkiši, školski pribor i pisma za svako dijete, a u mom paketu bilo je pismo djevojčice Anne Nurmi iz finskog grada Turku. Dopisivali smo se možda 5 ili 6 godina. Pisale smo o prijateljima, školi, druženju, simpatijama, o mnogo čemu i stvarno sam bila ushićena dok sam čekala njeno pismo i do mjesec i pol. Svaki dan sam provjeravala sandučić i to je bilo vrijeme kada smo se znali obradovati malim stvarima. Nedostaju mi njena pisma“, ispričala je Gorana za Kameleon te dodala kako je i danas u kontaktu sa Annom, naravno preko Facebooka.
Kroz razgovor sa još nekoliko naših sugrađana nešto starije generacije, koji su željeli na kraju ostati anonimni, saznali smo da su i oni najviše koristili pisma kao oblik komunikacije. Danas je pisanje pisama skoro zaboravljen način, a samo rijetki posežu za time. Bilo kako bilo, mastilo, pero, olovka i papir uvijek će imati svoju draž.
