“Kako znaš da neće i tebe prevariti?”, pitali su me. A pitala sam i ja neke. I nikad nisam znala odgovor na to pitanje.
Nekada sam, prije nego sam skupila nešto životnog iskustva, odgovarala kao od šale da znam, da sam sigurna da me neće prevariti. Najčešće i nije, odnosno nisu. Ali, dogodila bi se nekad i prevara.
Prevarila bih i ja. Ne samo tog nekog njega, nego i sebe.
Da, počinila sam preljub. Ne jednom i ne ponosim se time.
Zato ima stvari zbog kojih se ponosim i tiču se preljuba, a to su sve lekcije i uspomene koje imam zbog toga. Predobro se sjećam osjećaja dok sam na kavi sjedila s dečkom svega sat ili dva nakon što sam ga prevarila s drugim. Da, zgražat će se sad mnogi, reći će da sam ovakva ili onakva, ali realno, vjerojatno su i oni nešto slično napravili. Bilo je to samo taj jedan put i osjećala sam se toliko užasno da sam prekinula vezu nakon par dana. Bez objašnjenja. Samo sam znala da ga više ne mogu pogledati u oči i da ne mogu podnijeti osjećaj koji sam imala dok sam pored njega, znajući nešto što on ne zna.
Ta krivnja mi se toliko uvukla u sve pore da mjesecima kasnije nisam mogla ni sa kime biti jer se nisam dobro osjećala. Danas vidim da mi je to na neki način trebalo da naučim razlikovati dobru odluku od one loše, da slijedim srce, a ne tijelo. Naučilo me i da si oprostim i ne krivim se jer sam pogriješila.
Jebiga, pogriješila sam. Ljudsko sam biće. I svoju pogrešku sam platila i iskoristila za nešto bolje, za vlastiti rast.
Nakon toga bi mi se smučilo na samu pomisao prevare, barem one fizičke, i od tada mi ništa slično nije palo na pamet. Ne vjerujem u ono “dogodilo se”,ali vjerujem da ljudi mogu pogriješiti i zanijeti se.
Godinama kasnije bila sam prevarena. Vjerojatno sam bila varana od početka do kraja te veze, ali sad je i tako nevažno, bitno je što mi on to nije mogao priznati. S obzirom na to da sam to iskustvo već proživjela sama sa sobom, pitala sam ga, ravno u glavu: “Jesi li me prevario s XX?”
Pogledao me oči i rekao: “Nisam.”
Znala sam da laže i to me boljelo više od same prevare koju sam u tom trenutku bila spremna oprostiti. To razočaranje kad te u oči gleda netko koga poznaješ više od deset godina, zna da znaš istinu, ali nema ti muda reći u lice da je zajeb’o. To boli, a ne prevara.
Saznanje da netko u koga si vjerovao najviše na svijetu tebe smatra glupačom ili glupanom boli daleko više od seksa od par minuta s osobom koja nije ti. I taj dio je, meni barem, neoprostiv.
Nakon toga sam bila na 1:1, prevarila sam i bila sam prevarena. Mislila sam da je to iza mene, ali nije. Čak nema veze s vučjom ćudi ili vučjom dlakom, karmom i onim glupostima, ima veze sa životom koji je, što si stariji to kompliciraniji. Čijom krivicom, nebitno je za priču, ali jednostavnost kao da je ostavljena iza nekih odavno zaboravljenih vrata.
Prošla sam još koju dugogodišnju vezu u međuvremenu, puštala im da rade što hoće, da se ne osjećaju da smo vezani pupčanom vrpcom (jer to ni sebi samoj ne želim), pa bih se ugodno iznenadila kad me ne bi prevarili. Ali… Ja i dalje nisam znala odgovor na pitanje s početka.
“Kako znaš da neće i tebe prevariti?”, pitaju. Ne znam, odgovaram. Nadam se da neće. Niti on mene, niti ja njega, a i ako do toga dođe da ćemo imati dovoljno poštovanja prema svemu što smo zajedno prošli da se ne varamo i dalje.
Da si priznamo da smo pogriješili i rastanemo se kao ljudi, a ne zvijeri.
Ne znam hoće li me prevariti i hoću li ja njega, ne mogu to znati, ali znam da ne želim prevaru ni u kojem obliku, ni sa koje strane i da samo želim da me poštuje toliko da me ne laže. Ni on mene niti ja njega, a niti ja sebe.
Do idućeg puta,
Zagrljaj,
