Čula sam glasine o tome da prvi seks pri kom penis prodire u vaginu može biti bolan, ali uvijek sam imala neki osjećaj da ću ja biti u redu. Vibrator me nikada nije povrijedio ako sam dovoljno napaljena, pa koliko drugačije onda može biti sa penisom?
A onda, jedna od drugarica mi je rekla da je njoj bilo izuzetno bolno. Savjetovala me da očekujem bol i da se definitivno ne nadam nekom naročitom zadovoljstvu da se ne bih razočarala.
I dalje sam bila skeptična, ali još jedna prijateljica mi je potvrdila da je to prvo iskustvo rijetko kada ugodno i uglavnom vrlo bolno.
Tako, dok sam napokon došla do toga, već sam bila prestravljena.
Zadržala sam dah i čekala da uđe do kraja. A onda mi je dečko rekao da već jeste.
„Pa to je zapravo prilično dobar osjećaj“, rekla sam i ismijali smo se. Moje drugarice nisu bile u pravu. Nije bolilo, jeste bilo odlično.
Još dvije moje drugarice su te godine izgubile nevinost sa momkom. Obje su imale bolove sljedećih nekoliko sedmica, ali nisu pokušavale ništa promijeniti jer su mislile da je to samo dio procesa.
Jedna od njih je kasnije otkrila da je ne boli ako koristi lubrikant i mnogo predigre. Nije problem bio samo u posjedovanju vagine već i tome kako se ona koristi.
Moju drugu prijateljicu nikada nije prestalo boliti. Nakon što je mjesecima izdržavala, konačno je shvatila da to i ne bi baš trebalo biti tako i odlučila je da se zapravo rađe drži nekih drugih oblika seksa, poput oralnog.
Kao što pokazuju ove priče, saznanje da je bolan seks normalan može imati negativne posljedice bez obzira na vaša iskustva. Ako se predviđanje ne ostvari ispadne da ste bespotrebno brinuli. Ako se ostvari, ne mijenjate ga. A i ne možete ga promijeniti (na primjer zbog poremećaja boli, ali više o tome kasnije), pa pretpostavite da morate stisnuti zube i izdržati to.
Naša kulturološka vjerovanja o bolnom seksu uključuje i žene i osobe sa vaginama. To ne znači nužno istu stvar, te ću se pozabaviti objema jer naše viđenje vagina i naše viđenje žena se međusobno oblikuju.
Osobe sa vaginama koje nisu žene možda imaju i ličnog iskustva sa ovim – kao ne-binarna osoba sa vaginom znam da ja definitivno imam – dok neke druge stvari mogu biti važnije za žene, naročito one koje spavaju as cis muškarcima, jer se ove problematične stvari njima i govore.
Nakon što moje prvo seksualno iskustvo nije bilo toliko strašno koliko su mi govorili, počela sam da istražujem i otkrila sam da je sve čemu su me učili laž – naime, ljudi sa vaginama svi imaju neki „mrak“ koji se „skida“ pri prvom seksu – ili se nešto bar „pokida“.
Nikad mi se ništa u vagini nije pokidalo, a isto iskustvo su imale i brojne moje drugarice.
To je zato što je himen samo tanki sloj kože na rubu vaginalnog otvora koji se može rastegnuti ili pokidati u različitim momentima života.
Moja pretpostavka je da sam vježbom, upotrebom tampona, masturbacijom, zadovoljavanjem prstima ili drugim aktivnostima kojima se himen može promijeniti rastegla svoj pa se nikada nije morao pokidati ili prilagođavati. Ili možda jednostavno, kao i brojni drugi ljudi, nikada nisam ni imala himen ili je bio vrlo malen.
A skontajte i ovo: čak i da vam je himen veći ili deblji, to zapravo nije najčešći uzrok boli prilikom prvog seksa, kako tvrdi seksologinja Carol Queen iz Good Vibrations, što je možda razlog zašto većina vagina ne krvari pri prvom bliskom susretu sa penisom.
Krvarenje se uglavnom dešava zbog vaginalne debljine ili nedostatka lubrikacije, a što se može korigovati emocionalnom i fizičkom spremnošću.
Sada kada znam sve to, odlučna sam da se postaram za to da ljudi sa vaginama ne pristupe prvom seksu sa penetracijom sa užasom koji sam ja osjećala.
Jer tu se ne radi samo o jednom seksualnom iskustvu. Radi se o tome kako uopšte posmatramo seksualnost.
Kada određenu aktivnost počnemo sa mišlju „ovo će biti dobro mom partneru ali ne i meni“ odmah određujemo kako vidimo sve buduće slučajeve kad to budemo radili.
To je naročito štetno za žene koje imaju muške partnere, jer smo naučile da očekujemo manje od onoga što bi dobio muškarac. Pomirimo se sa idejom da stvari za nas jednostavno nisu tako dobre. Radimo stvari koje nam ni ne zvuče tako privlačno samo jer ih momci traže.
U toku tog procesa prihvatimo vrstu dinamike sa kojom se žene nose u različitim vrstama odnosa sa muškarcima.
To je sranje.
Ako ne uživate u seksu jednako kao i vaš partner to je potpunosti validan razlog da prestanete, bilo da vam je prvi, drugi ili stoti put.
Nije vaše tijelo krivo ako vas boli. Ako vam se ne sviđa, nije to krivica vašeg tijela. Ako ne doživite orgazam kad vi to želite, nije to krivica vašeg tijela.
Neka vaš partner bude odgovoran. I vi budite odgovorni da se borite za ono što želite.
Bolan seks nije neizbježan za većinu nas. Ali uprkos te biološke stvarnosti, držimo se te ideje da jeste. Zašto?
Evo male pomoći: Rimuje se sa šmatrijarhatom.
Normalizacija bolnog seksa podržava patrijarhat, šteti našim seksualnim životima i promoviše nezdrave ideale veze. Evo zašto treba da prestane.
Dio je vrlo sjebanog narativa o „romantici“
Kao što sam već napomenula, moja prva reakcija na to što mi je prvi seks bio ugodan je bilo olakšanje. Ali onda sam bila tužna. Da, bila sam tužna jer me ne boli.
Što sam više scena gubljenja nevinosti iskusila kroz filmove i knjige više sam se tako osjećala. U filmu Twilight: Breaking Dawn, protagonista se probudila sa modricama nakon svoje prve bračne noći, što je trebao biti dokaz strasti njenog partnera.
U Fifty Shades of Grey sadistični ljubavnik glavne junakinje ignoriše svoj fetiš kada sazna da je ona djevica i vrlo je nježan prema njoj prvi put kada spavaju zajedno, kao da joj bol koji će iskusiti daje pravo da bude pošteđena bičevanja.
U Dangerous Method kamera zumira na krv na krevetu nakon prvog seksa Carla Junga i Sabine Spielrein da publika može biti sigurna da je on bio taj koji ju je seksualno oslobodio.
Nakon ovakvih medijskih opisa, bila sam zaljubljena u ideju da možeš toliko voljeti nekoga da hoćeš da mu daš navodno najbolje zadovoljstvo toga da te „razdjeviči“ bez obzira na to koliko je to bolno.
Žudila sam za ljubavnikom koji će mi poljupcima otkloniti bol, sjajnim vitezom koji će biti „nježan“ i „zaštititi“ me od drugih muškaraca koji bi me još više povrijedili.
Željela sam nekoga toliko strastvenog i „muževnog“ da si ne može pomoći već će ga to ponijeti i biće samo malo pregrub.
Koliko je to sjebano?
Izvan konteksta BDSM veza nikada ne bismo očekivali da će muškarac romanticizirati žene koje ga povrjeđuju. Ali uporno romanticiziramo muškarce koji povrjeđuju žene.
Kroz knjige i filmove poput Fifty Shades i Twilight glorifikujemo intimno nasilje u vezama. Agresivnost – naročito naspram žena – se smatra seksipilnom muškom osobinom.
Romanticizirani narativ o bolnom prvom seksu istovremeno podržava i ovaj stereotip i ona o džentlmenskom gdinu Popravljaču koji pruža toliko fizičkog i emocionalnog zadovoljstva da će bol izblijediti.
To je dio seksitičkog narativa o „nevinosti“ koji kažnjava žene zbog seksualnosti
Dio razloga zašto je naša kultura toliko zagrizla za ideju da ljudi (a naročito žene) sa vaginama treba da osjećaju bol tokom seksa je taj što ova ideja podržava rodne norme.
Razvili smo ovaj imaginarni koncept „djevičanstva“ koji nalaže da se neko mijenja ako je imao vaginalni seks. Mitovi o himenu podržavaju stanovište da je transformacija stvarna.
Zapravo, seks je samo jedna od mnogih stvari koje možete raditi po prvi put, a penis u vagini je samo jedan od mnogih oblika seksa. Pa ipak, za žene je to značilo da su odjednom nečiste i da su sada vlasništvo muškarca.
Vjerovanje da će seks potrgati dio ženinog tijela je simbol za muškarčevo vlasništvo njome. Dopušta nam da lažno vjerujemo da to određuje da li je ona bila dobra i odana ili je dopustila da neko drugi uništi njen integritet.
To nije jedini način na koji upozoravamo žene da će biti kaženjene za seks. Takođe ih upozoravamo da se ne „vezuju“ i da „se čuvaju“ kretena.
Sva ova upozorenja imaju slične funkcije. Pošto seks vidimo kao nešto što rade „loše djevojke“ teško nam je da zamislimo da žene mogu biti seksualno aktivne bez negativnih posljedica.
Normalizovanje bola tokom seksa podstiče vjerovanje da je žena uradila nešto loše ako se upustila u seksualnu vezu.
Bol može biti pokazatelj problema kojim se treba pozabaviti
Ne tvrdim da bol tokom seksa nije stvaran. Definitino jeste. Ali uzroci nisu ono što obično pretpostavljamo.
Nedavna studija objavljena u časopisu BJOG: An International Journal of Obstetrics ad Gynaecology je otkrila da jedna od deset cis žena tokom seksa osjeti bol. Uzroci variraju od hroničnih medicinskih stanja do nedostatka uzbuđenja ili ugodnosti. U svakom slučaju. Trebaju se rješavati.
Mnogi ljudi pate od medicinskih stanja poput endometroze, vulvodinije ili vaginizmusa, a ne traže pomoć jer smatraju da je njihova bol prirodno popratno stanje imanja vagine.
A ako je bol proizvod situacije, ni oni ni njihovi partneri ne mijenjaju situaciju.
Jednom sam rekla bivšem da me boli jer je previše grub, a on je odgovorio: „Pretpostavljam da je to dobra bol?“
Isto se vrlo često događa i sa vrlo bolnim menstruacijama jer, nažalost, uče nas da je materica prosto negativno iskustvo s kojim eto treba da se nosimo.
Umjesto toga, trebaju nas učiti da je bol pokazatelj nekog problema, bilo da je riječ o fizičkom ili psihološkom stanju (ili oboje, jer su često povezani). Onda možemo pokušati da to riješimo.
Neki ljudi to ne riješe i bolan seks je dio njihove stvarnosti. Njih treba naučiti da je u redu da ne praktikuju vid seksa koji ih povrjeđuje, a ne da svoj bol shvataju kao normalnu stvar koju treba pregurati.
Na taj način ljudi koji iskuse bol i/ili nedostatak zadovoljstva mogu pomisliti „možda ovo nije za mene“ umjesto „pretpostavljam da ću jednostavno morati da istrpim“.
Doprinosi većoj ideji da je biti žensko neugodno
Nisu svi ljudi sa vaginama žene i obrnuto. Ali kako ljudi uglavnom povezuju to dvoje, naši kulturološki stavovi prema vaginama utiču na stavove prema ženama.
Žene vidimo kao inferiorne u odnosu na muškarce (mada ne priznajemo ne-binarne osobe) jer očekujemo da su žene prirodno u skoro stalnom stanju bola.
To što sopstvena tijela smatramo urođeno nekooperativnim i destruktivnim utiče vrlo negativno na različite oblasti života i umanjuje nam osjećanje sopstvene moći. Kako nam i ne bi bilo štetno kada nas uče da je naš sam tip osobe već negativno iskustvo?
Znam da je bilo štetno za mene. Sjećam se da sam žarko željela da budem cis dječak kada sam prvi put saznala da su menstruacije nešto bolno. Sjećam se da sam se osjećala prevareno kada sam saznala da je seks bolan i da žene manje uživaju u njemu.
Da nas uče da su nam vagine izvor zadovoljstva a ne boli možda bismo se i drugačije osjećale kada je riječ o našim tijelima.
Iako je moj prvi put bio čisto zadovoljstvo, s vremena na vrijeme seks mi je bolan. Često se manifestuje kao osjećaj da moram da piškim.
Ponekad se čini kao da mi neko renda kožu.
Ranije sam to izdržavala zbog partnera i nadala se da će proći.
Onda sam počela da razmišljam o tome kako bih se ja osjećala da moj partner to uradi. Bila bih tužna zbog njega i lično bih se osjećala prevarenom za iskustvo seksa koji je ugodan oboma. Želim da se seksam samo s nekim ko uživa u tome.
Zato sad odmah kažem ako mi nešto ne odgovara. Čak i ako to znači da ćemo prestati nekoliko puta. Čak i ako se partner baš uživio. Čak i ako to znači da on neće svršiti. Ugodnost jedne osobe ima prednost nad zabavom druge.
Žene su uslovljene da uvijek prioritet postavljaju na zadovoljstvo partnera, a sopstveno posmatraju kao ugodan ali opcionalan sporedni efekat zadovoljavanja drugih.
Uz takvu socializaiju, bolan ili seks bez zadovoljstva se ne mora činiti nešto važnim. Može se činiti da ako uspijete postići “cilj” vrhunca vašeg partnera, seks je bio uspješan.
Stoga, prestanak normalizovanja bolnog seksa je daleko dublje pitanje od poznavanja anatomije. Zahtjeva izmjenu prioritera.
Zahtjeva da preispitamo svoje standarde dobrog seksa da uključimo zadovoljstvo i isključimo bol (osim ukoliko nije poželjan) za oba partnera.
Zahtjeva da imanje vagine shvatimo kao nešto što nam može donijeti zadovoljstvo i ne više bola nego bilo koji drugi dio tijela.
Zahtjeva da promijenimo samu definiciju vagine od nečega što izaziva probleme na nešto što otvara mogućnosti.
Zahtjeva da promijenimo odnos prema sopstvenom tijelu sa neprijateljstva u prijateljstvo.
I zahtjeva da promijenimo viđenje žena, i cis i trans, kao i drugih ljudi sa vaginama, sa teritorije koju muškarci treba da osvajaju na ljude koji su slobodni da uživaju u svim zadovoljstvima koja im nudi njihovo tijelo.
Izvor: Lola magazin
