“Kada bi ko od mene zatražio da opišem Bracu Čičeklića u par rečenica, to bi izgledalo ovako:
(Ent. Noć. Dnevna soba. Sjedim i pišem tekst. Ulazi Braco.)
BRACO: Hajmo pit šta!
JA: Ne mogu. Pišem.
BRACO: Šta pišeš?
JA: Ma evo… ovo nešto… da se oprostim od tebe.
BRACO: Ma daj… šta si se razpekmezio šupak jedan. Umro – umro. Nema se tu šta. Hajmo po jedan mali – američki. Zajebi to.
Grad nije grad ako nema muzičku školu, par galerija, koje pozorište, biblioteku i muzej. Isto tako grad nije grad ako neme likove kao što je bio naš Braco Čičeklić. Ne znam zašto ali uporno me vuče asocijacija na film kako evo razmišljam o ovom drugu sa kojim više neću piti kafu.
Kada se rodio dodijeljena mu je ta neka uloga, neponovljiva, jedinstvena i naravno nikako sporedna. Godine iz kojih ga ja pamtim bile su godine Kada je Tuzla bila grad vrhunskih sportista i umjetnika. Imao sam privilegiju da me vode u Gimnaziju na časove Pajo i Šefko, koji su me poslije nastave vodili po Pivnici a nedjeljom na utakmice. Među njihovom školskom rajom je bio i Braco. Još od tada ga se sjećam kao nekoga ko kada uđe u prostor, taj prostor osvaja, ali odmah. Za njim se okreću i ženski i muški koji se zateknu tu. Djevojke sa uzdahom, a momci sa ljubomorom u pogledu, jer je stvarno bio faca.
Bio je dijete grada iz Kazan mahale. Sa raskršća ulice Matije Gupca preko puta nekadašnjeg SDK i Titove ulice. Čika Sead je imao svoje mjesto na prozoru sa jastukom preko lima. To je bila u pravom smislu Muppet loža iz koje si kada god prođeš bivao pošteno „sapran“, u mom slučaju zbog oblačenja ili zbog nekog mog šejtanluka koji se širio Tuzlom vazda brzinom kršuma.
Bracin brat Ado zvani Švabo je iz avlije na ulicu uvijek izlazio u nekoj brzini. Isto kao da ga ko ganja. Ado u Americi ima neku svoju avliju i vjerujem da i danas isto onako brzo izlijeće iz nje.
Teta Faketa je bila posebna priča. Blaga gospodarasta teta. Uvijek lijepog pogleda. Kada je umrla Braci je bilo jako teško. Nervirao se što su joj pogriješili prezime u matičnom uredu u Bijeljini. Čudio sam se kako mogu pogriješiti prezime Fidahić, jer se radi o jednom od najčuvenijih prezimena u Bosni i Hercegovini.
Avlija, veranda i stepenište do verande puno cvijeća u meni budi sjećanje na drage likove i ljude koji su taj prostor činili još ljepšim i plemenitijim.
U sredinama kakva je Tuzla, tim glavnim likovima iz mladosti, kao po pravilu, je namjenjena tragična uloga kada se zagazi u dolinu ozbiljnijih godina. Živimo u društvu koje se iz prikrajka i potajno smijulji godinama i situacijama u koje ulaze glavni likovi. To kod našeg Brace nikako nije slučaj. Iako pokošen bolešćurom, unazad par godina, i vidno iscrpljen to nije dozvolio da se na njemu vidi. Vazda dotjeran i uspravan, sa planovima za gradnju i više ni sam ne znam za kakve poslove i kombinacije. Više se brinuo za Spomenku i njeno zdravstveno stanje, nego što je govorio o svom. Ljutio se na Alena što je nešto uradio onako kako mu nije on savjetovao, ali je eto opet to je super ispalo, možda i bolje nego da je njega poslušao. Vjerovatno je tako skidao svoj teret bolesti koji je bio pretežak.
Vidim ga kako onako zajebano kao Clint Eastwood odlazi u daljinu ali nema ono na kraju da piše The End. (Mustafa Sušić)
Jučer je u Tuzli preminuo Čičeklić Esad-Braco u 67. godini života.
Ispraćaj će se obaviti u utorak, 21.11.2023. godine od 14:30h do 15:00h ispred Komemorativnog centra Tuzla. Ukop je na Gadskom groblju Trnovac u Tuzli.
