Ne pamti se dramatičniji i neizvjesniji vikend od minulog, u kome je tri dana trajao proces na relaciji SIPA-Tužilaštvo BiH-Sud BiH u vezi s privođenjem, saslušavanjem i, ipak, puštanjem na slobodu Fadila Novalića, Fahrudina Solaka i Fikreta Hodžića („tri F“), osumnjičenih za aferu „Respiratori“ i iskorištenih za to da se potvrdi da na papiru imamo pravnu državu, ali su njene institucije, zbog politike, odavno na respiratorima, pa jedva dišu
POŠTO SAM BIO MEĐU onima koji su od petka do nedjelje uveče pažljivo, na osnovu redovnih doza medijskih informacija, pratili odvijanje događaja u SIPI, Tužilaštvu BiH i Sudu BiH u okviru danonoćnog stručnog tretmana samo tri (?!) osumnjičenika za aferu „Respiratori“ – Fadila Novalića, Fahrudina Solaka i Fikreta Hodžića – nekako mi je logično da nisam iznenađen krajem prvog čina ove drame. Iznenađenja, zapravo, nikako i nema, uključujući i političke reakcije (pritiske), koje su preorale naš javni prostor preko vikenda. Najprije SDA-ove, a onda i sve druge, politički umjesne ili manje umjesne reakcije (pritiske).
Isto onoliko koliko čak laici i površno informisani naslućuju da u cijeloj ovoj priči štošta tukne, čini se da ključni problem predstavlja način, pozadina i svrha onoga što Tužilaštvo BiH vrijedno radi ili, pak, želi da mislimo da radi. Bila ili ne bila suvisla teza o selektivnom pristupu aferi i njenim akterima, primjeni različitih aršina i evidentnoj upotrebi pravosudne pincete, da bi se iz cijele afere izvukla samo tri (bošnjačka) imena, teško se oteti utisku da je Tužilaštvo još jednom pokazalo da nije pelcovano protiv uticaja politike. Može glavna državna tužiteljica Gordana Tadić to pobijati koliko god hoće, ali teško može osporiiti argumente, koji idu ruku pod ruku sa cijelom ovom gužvom.
MOŽE LI, NA PRIMJER, osporiti to da je Tužilaštvo promptno reagovalo, vjerovatno s razlogom, na ono što su mediji dovoljno napuhali u vezi s respiratorima, otišavši i dotle da osumnjičeni budu osuđeni prije suda, a da istovremeno nema odgovora na pitanje šta je s nizom dosadašnjih afera, koje su uredno završile u ladicama? Može li, takođe, osporiti sklonost ka selektivnom pristupu (političkom, nacionalnom, stranačkom, itd.), kad se zna da su negdje zaturene (namjerno tisnute ustranu?) afere „Pandora“, kupovina diploma, mućke u sportskim kladionicama? A da se i ne govori o tome kako je Tužilaštvo uredno zažmirilo prema slučaju one karikaturalne poljske bolnice u RS-u i, pogotovo, prema tome što „šaptom pade“ Kombinat Aluminij u Mostaru, upropasti se golem sistem, stotine radnika završiše na ulici, a nikome zbog toga dlaka s glave nije falila.
Kada nam se, uz sve ovo, iz Tužilaštva uporno tvrdi da uspješno rade i da ispunjavaju svoju ulogu, ne zaboravljajući da se brane (ali ne i odbrane) od političkog uticaja (čitati: HDZBiH i SNSD), onda slika postaje ozbiljna, čak zabrinjavajuća. Jer, to se može tumačiti i kao krajnje uvredljiva poruka da nas, javnost, smatraju slijepim kod očiju ili zaostalim u mentalnom razvoju. Bez obzira na to hoće li se ostvariti tužiteljicino obećanje – saslušanje člana Predsjedništva BiH koji je javno priznao da prisluškuje svoje političke protivnike.
U NORMALNOJ ZEMLJI, kakva će BiH biti – prema sadašnjem stanju stavri – jednog dana, a možda ni tada, tužilaštvo bi, po definiciji, moralo reagovati iste večeri, poslije priznanja tajnog prisluškivanja i pošto novinari otkriju „Pandoru“ i kupovinu diploma. Umjesto toga, naše Tužilaštvo, tvrdeći da „radi po PS-u“, zaključi da tu nema ništa sumnjivo, dakle – normalno je da predsjednik VSTV-a u kafani obeća uslugu, da se škole i fakulteti završavaju preko vikenda, a po utvrđenoj tarifi, i da šef države javno obznani prisluškivanje političkih „neprijatelja“.
U ovoj, našoj i takvoj kakva je državi, daleko od normalne, a još dalje od onoga što se zove pravnom državom, afera „Respiratori“ je, zato, samo jedna vrsta njenog testa, s jedne, i vjerovatnog dokaza o tome da Tužilaštvo BiH balansira na ivici ismijavanja pravne države, s druge strane. Nekome to, čuli smo, liči na pokušaj državnog uara, na skandal, na nedopustivu zloupotrebu pravosuđa. No, šta god da je od toga tačno, mali su izgledi za to da se pravna država na vrlo diskutabilnom odnosu prema osumnjičenim, a pogotovo simptomatično neosumnjičenim (a ipak uključenim) akterima „Respiratora“ – bar u dogledno vrijeme osovi na noge, dokaže i potvrdi.
Mnogo je izvjesnije da će njena pravosudna poluga po imenu Tužilaštvo, ostati i dalje kontaminirana političkim mutivodama, što znači na respiratorima, jedva dišući i ne obećavajući ono što nam treba na šta imamo pravo. I čemu bismo vjerovali.
