PIŠE: Mirza Šehanović
“Zar prođe još jedna godina, Srđane moj dobri? Evo dvadesettreća u ovom tužnom nizu, a sjećanje na tebe, tako čistog, gordog i ponosnog, u inat dušmanima ne blijedi. Tvoje herojstvo je paradigma balkanskog sindroma, jer oni koji bi te, slijedeći primjer regionalnog ludila, trebali prezirati – dive ti se, a većina onih koji bi se trebali kleti u tebe, jer si indirektno i njima osvjetlao obraz i čast, stide te se.
Ne mogu, a da se ne prisjetim zlobnog komentara jednog od advokata tvojih ubica, koji je pred validnim sudom nekažnjeno izrekao opasku: “Tako mu i treba kad je branio muslimane…”. Taj “advokat” i njemu slični, žive život tek onako. Nesvjesni pravih ljudskih vrijednosti, jedine bitne podjele, na “čovjeka” i “nečovjeka”. Da se malo, barem gorko nasmijem, moj Srđane, padne mi misao šta bi bilo da se taj advokat rodio u Turskoj? Sigurno bi se zalagao da tvoje ubice okuse giljotinu. To mi daje za pravo da garantujem da fašiste, zadojene bolesnike i neotesane nacionaliste “formira” kućni odgoj i (ne)vaspitanje.
Ne zna novorođenče da li se rodilo u Trebinju ili Zanzibaru. Djedovi, očevi i stričevi mu kao malom daju smjernice. Zbog toga, velika čast i naklon do poda tvom ocu, jer Rade je odgojio sina na kojeg je ponosan sav normalan svijet na ovim prostorima. Na tvojoj posmrtnici piše da si umro “obavljajući građansku dužnost”, a na nama je da tvoje ime pamtimo i svoju djecu učimo po istom planu i programu.
Srđane, ja sam ti iz Tuzle. To je grad soli, a legenda kaže da krv i so ne idu zajedno. Moj grad i ljudi u njemu, uspješno odoljevamo naletima bunila punih dvadesetšest godina. To, naravno, nosi neke posljedice. Ostatku države smo “trn u oku”, dobijamo svakakve uvrede, da smo “crveni” i još gore. Ustvari, samo smo ljudi. Ti bi, da si živ, bio odličan primjer Tuzlaka.
Mi ne damo na svoje drugove, baš kao što si i ti platio životom, braneći svog druga Alena. Gle slučajnosti, moj sin se zove Alen. Budi siguran da ću ga učiti da danas, sutra (nadam se da neće trebati) brani svog druga, bez obzira da li se on zove Srđan, Dalibor ili Muhamed. Drug je drug i tu nema gradacije.
Borimo se Srđane da naš grad dobije ulicu s tvojim imenom. Znaš kako to ide, kao grupna borba protiv vjetrenjača. Naš narod ima sposobnost da nekako izabere najmanje karakterne među nama da zajašu vlast. Naivni smo da valja, moj Aleksiću.
Ima jedno lijepo šetalište pored ne baš tako lijepe rijeke, Jale. Ali nama je Jala kao Dunav, nemamo bolje, pa nam je i ona draga. Ali nam je najdraža duž tog šetališta na Sjenjaku, jer ga mi nazivamo po tvom milom imenu. Za to smo se uspjeli izboriti, ne predajemo se ni kad je ulica u pitanju. Ono što je po meni, po svima nama, puno bitnije: Mi tebe nosimo u srcu, Srđane. Ulice budu i prođu, a tvoj lik i djelo, kao oličenje ljudskosti i otpora zlu i ludilu, živjeće dok je nas.
Svi smo mi Srđan. Počivaj u miru, druže.”
