Vozač gradskog autobusa u Beogradu, Zoran Jovanović na svom je Facebooku podijelio anegdotu s posla koja će vas natjerati da se zamislite, prenosi index.hr.
Ispričao je kako je pomogao jednom učesniku u saobraćaju i objasnio zašto je to učinio, a njegovi će vas razlozi ostaviti bez riječi.
Njegov status prenosimo u cijelosti…
“Zaustavljam se na semaforu koji dugo drži crveno. Taman se spremih da uzmem mobitel, kad sam vidio jednog slijepog čovjeka kako stoji pokušavajući prijeći ulicu. 40+ godina, često ga viđam po gradu. Stoji i priča. Ali ne zato što je lud, već zato što ne vidi da oko njega nema nikoga ko bi mu rekao koje je boje svjetlo na semaforu.
Preko puta njega policajac koji ‘čačka’ po mobitelu, te povremeno baci pogled na slijepca, ali ne reaguje. I ne, ovdje se ne radi o tome da su svi policajci loši. Ni svi vozači ili putnici.
Ovaj policajac jeste govno. Na brzinu upalim ‘sva četiri’ i istrčim iz busa. Priđem slijepcu i kažem mu da je zeleno i da ćemo zajedno. Svojom desnom šakom je čvrsto stisnuo moju lijevu mišicu.
Nemoć… Od svih stvari koje sam u životu doživio, nemoć je definitivno najgora. Nemogućnost da uradiš nešto, funkcioniraš, da uvijek ovisiš o nekom drugom. Držeći me za mišicu, prinuđen mi je vjerovati. Meni, potpunom strancu.
Ja nisam slijep, ali ja također vjerujem, zato što želim. Želim vjerovati da ima dobrih policajaca, šofera i putnika. I ta moja vjera me koštala, ali ja taj račun svjesno plaćam.
Kažu mi prijatelji da sam glup, jer nemam namjeru prestati. Prijatelj mi je ukrao djevojku, prijatelji su me prevarili za lovu, i generalno često ostajem kratkih rukava. I opet ponavljam da ne želim prestati, jer vjerujem da je vjera ono što nas održava u životu. Vjera u bilo što. To što ti srce kuca ne znači da si živ.
Ono što mene čini živim jesu vjera, nada, ljubav i stav! To su moji Otac, Sin, Sveti Duh i Amen”, napisao je Zoran.
