Danas sam ponovo bila u posjeti Klinici za dječije bolesti na Gradini. Ovaj toponim, za one koji ne znaju, znači kompleks klinika Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. U Dječijoj bolnici je nedavno završen projekt pod nazivom „Za mame i bebe“ u kojem sam lično učestvovala. Trebala sam sada to sve fotografirati… Jer donatori očekuju konačan izvještaj potkrijepljen fotografijama.
Ideja za projekat „Za mame i bebe“ potekla je od dr Sande Kreitmayer Peštić, specijaliste porodične medicine, koja je zahvaljujući svom poslu u Domu zdravlja došla u dodir s majkama bolesne djece koje su razgovarale između sebe kako nemaju uslova da podoje svoje bolesno dijete dok se liječi na Intenzivnoj njezi na Pedijatriji, jer na Klinici ne postoji takav prostor, takva soba koja bi majkama obezbijedila intimnost i privatnost sa njihovim bebama. To je bio onaj momentum, klik dovoljan da već zamislite i vidite to neko mjesto kao idealno da se ova ideja pretvori u djelo.
Prvi razgovor sa medicinskom direktoricom Kliničkog centra Prof.dr Fahrijom Skokić o ovoj ideji obavljen je na skupu “Neonatološki dani” u aprilu 2016. godine. Obje žene velikog srca, majke, ljekari po vokaciji, odlučile su da učine nešto više za mame i njihove bolesne bebe. Da im pronađu prostorije na Klinici, u kojima će nesmetano provoditi vrijeme zajedno, kada bebe nisu na medicinskim tretmanima.
I znate kako ono ide…. U početku bijaše samo ideja. U početku bijaše samo riječ, kao ono biblijsko prosvjećenje… I od tog početka rodio se projekat idiličnog, lirskog naziva “Za mame i bebe”. Doktorica Kreitmayer Peštić pišući projekat, u ono doba kao predsjednica NŽI, (sada već bivša članica) već je imala sve elemente potrebne za njegovu realizaciju. Trebalo je pronaći donatore. Njeni brojni kontakti urodili su vrlo brzo plodom. U oktobru 2016. godine na Dječiju kliniku stigao je namještaj za dvije prostorije, donacija kalesijske Fabrike namještaja “Izazov”. I sve ovo opet zahvaljujući jednoj dami i “super ženi” direktorici firme, gospođi Zehri Jakubović, koja je znala u početku prepoznati koliko ovo znači za bolesne bebe, posebno njihove majke.
Pošto je u vrijeme realizacije projekta „Za mame i bebe“ cijeli Klinički centar na Gradini bio jedno veliko (g)radilište uređenje dvije prostorije na Pedijatriji, (ono građevinsko sa novim instalacijama), čekalo je da dođe na red. Doktorka Kreitmayer i koordinatorice na projektu Advija Hajdarhodžić, Mirsada Ilić i ja, pomalo smo gubile strpljenje zbog želje da tako jednu plemenitu ideju što prije provedemo u djelo. Dugo se čekalo da majstori UKC-a budu slobodni kako bi mogli raditi na ovim dvjema prostorijama. Nedostajali su nam i novci za uređenje zidova na kojima su “od rođenja” Klinike bile zalijepljene starinske, bijele keramičke pločice. Opet zahvaljujući lobiranju dr Sande Kreitmayer kod stranih donatora obezbjeđeno je 750 eura i za to. Na račun organizacije NŽI 7.decembra 2016. uplaćen je taj iznos zahvaljujući i gospodinu Paulu Den Hartogu iz holandske organizacije “Marpal”, kao i druge sestrinske organizacije koje su zdušno podržale ovaj projekt. Na uplatnici je tačno stajalo: Strichting Vrienden van Eirene in Nederland – Project for mums and babies – 750€.
Dio tih sredstava iskorišten je za uređenje prostorija i šablon što nije prešlo iznos od 150€. Gdje i na koji način će biti utrošen ostatak vjerovatno da će odrediti donatori kada ponovo posjete Tuzlu, ali i Dječiju bolnicu.
Ove prostorije “za mame i bebe” svečano su otvorene u sedmici kada se obilježava Majčin dan. Simptomatično je što njenom otvaranju nije mogala biti prisutna doktorica Kreitmayer, idejni tvorac projekta i osoba koja je sve ovo, ne samo osmislila, nego i obezbijedila sredstva da se to realizuje, ali ni jedna od koordinatorica. Naime, preko noći, zakazani termin za otvaranje pomjeren je za naredni dan, da bi se izbjeglo prisustvo osoba koje su projekat realizirale. Bez njih bi zaista, sve ostalo samo mrtvo slovo na papiru i ono poznato …I bijaše riječ!!
Ali mi smo takvi ljudi, željni trenutka “slave” pa nije važno ko je za to zaslužan, nego ko u njemu učestvuje.
Piše: Biljana Skoković-Tomić
