Kad se osvrnem oko sebe i pogledam svoju kuću, shvatam da sve ono što sam planirala napraviti nakon što sam postala majka još uvijek nisam napravila. Sve još uvijek stoji i čeka svoj red.
Nakon što sam rodila dijete na posao sam se vratila samo na pola radnog vremena tako da bi se što više posvetila majčinstvu i organizaciji doma. Mislila sam da će mi upravo to pomoći da se bolje organizujem, da ću redovno kuhati zdrave obroke i da ćemo porodično početi mršavjeti.
Umjesto toga, ja nemam vremena ni da odem kod kiropraktičara iako sam se uredno zakazala nekoliko sedmica unaprijed. Ono što sam uspjela jeste da sam konačno potpisala ugovor sa kompanijom za deratizaciju, ali još uvijek ima nisam poslala podatke svoje kreditne kartice koji su im neophodni da bi zaista završili posao. Prošle su sedmice. Jednostavno zaboravim nazvati.
U prodavnicu idem bez nekog preciznog spiska, kupujem sve ono što mi izgleda ukusno i lako za pripremu i uopšte ne razmišljam da li je to nešto zdravo za moju porodicu ili ne.
Kuća mi je konstantno u neredu. Sva garderoba koju sam sredila prema savjetima Marie Kondo na porodiljskom još uvijek nije ni donirana ni uništena. Kuhinja mi je zatrpana dječijim flašicama, pumpicama za izdajanje i prljavim suđem. Moje plahte su uvijek zgužvane i još ih nisam oprala.
Ponekad pogledam sve te stvari koje treba završiti i krivim bebu:
Ne pazim šta jedem i to pravdam dojenjem.
Nisam zvala deratizaciju jer je beba plakala ili spavala.
Nisam otišla kod kiropraktičara jer nisam imala bejbisiterku ili je beba morala jesti.
Nemam vremena da pospremim kuhinju jer sam potrebnija bebi.
Prava istina je da sam jednostavno mentalno iscrpljena i svakog dana se psihički pripremam na to da ću nekome biti potrebna. Sve vrijeme. I zato kada napokon uhvatim malo slobodnog vremena posljednje što želim jeste prati suđe ili veš.
Sve što želim u tom trenutku jeste da sjedim i uživam u zvukovima bijele buke i da budem sama. Ali ja nikada u stvari nisam sama. Najteže što sam ikada morala uraditi jeste da budem majka koja je u isto vrijeme introvertna. Neprestano se borim sa željom da brinem o svom djetetu i budem s njim, ali i da budem potpuno sama.
Nisam bila sama otkako se rodio, ali ne krivim ga.
Krivim sebe što ne vodim računa o sebi.
Krivim sebe što nisam u stanju da prepustim kontrolu.
Iako često roditelje svoga muža zovem da dođu i da čuvaju bebu dok pospremam, još nikada ih nisam zamolila da ga odvedu kod sebe.
Nikada nisam tražila samo jedan sat za sebe da budem sama i da napunim baterije.
Umjesto toga plakala sam svaki put kad bi bebi trebalo više vremena nego obično da zaspi.
Mužu dozvoljam da uskoči samo nekoliko minuta prije nego što se počnem osjećati krivom.
Konačno počinjem da shvatam da ako želim biti dobra majka, ona koja nije smrknuta i ne galami na svoju savršeno nedužnu bebu, moram početi da brinem o sebi. Moram popustiti i shvatiti da se ništa neće desiti ako svi budu bez mene, neko vrijeme.
Moram prihvatiti da su i meni neke stvari neophodne.
Izvor: Ivana Simikić / lola magazin
