„Udajem se!”, ispalila je ko iz Gričkog topa.
Ok, skulirala sam se malo, nekako sam uspjela u sebi izbrojati do 3, poznavajući sebe i svoje burne reakcije u afektu, ovaj put sam samu sebe preduhitrila i dala sam 150% sebe da ne planem, te je mirnim tonom upitala: „A je l’, a zašto?!”
Odmah sam shvatila da mi pitanje nije bilo na mjestu. Prouzrokovalo je lavinu podpitanja; kako misliš zašto, kakvo je to pitanje, što bi to trebalo značiti, šta si pod tim mislila, bla bla… Povukla sam se iz daljnje konverzacije, poželjela joj svu sreću ovog svijeta (trebat će joj), poljubila je kao što se sestra ljubi, zagrlila najjače na svijetu i nisam plakala, mada mi se u grlu nakupila cijela Neretva, i prijetila poplavom svjetskih razmjera.
Nastavak čitajte na Ženski.ba
