Riječanin Ivor Weitzer (30) jučer je konačno dobio “papirologiju” kojom mu se dozvoljava nastup za tuzlansku Slobodu. Njegov ugovor je sada verifikovan, tako da ga možemo očekivati u rosteru Crveno-crnih već u subotu kada Sloboda gostuje u Vitezu.
U nastavku donosimo ekskluzivni i prije svega opušteni intervju sa novim veznjakom Slobode. U razgovoru za Kameleon Weitzer je govorio o prvim utiscima u Tuzli i Slobodi, svojoj karijeri i ostalim životnim temama.
KAMELEON: Konačno ste dobili papire i dozvolu za nastup u dresu Slobode i sada konkurišete za utakmicu sa Vitezom. Kakav je osjećaj i šta očekujete od vašeg debija?
WEITZER: Osjećaj je izvanredan jer sam postajao nervozan oko papira i mislio sam da ta agonija nikada neće završiti. Svaki igrač samo želi igrati i onda kada se ovoliko vremena čeka, normalno je da nervoza raste, ali srećom sve je sada gotovo i napokon mogu da pomognem ekipi i svojim igrama da im se zahvalim na ukazanoj prilici. S obzirom da je to prva utakmica, a nisam u takmičarskom ritmu otkako sam došao, nebitno mi je kako ću odigrati, samo želim tri boda za ovaj klub, grad, saigrače i navijače, jer nam je svaka utakmica kvalifikacijska i ne treba “umirati u ljepoti”. Iako ne sumnjam da ću pokazati dio svog repertoara.
KAMELEON: Kakvi su prvi utisci u Tuzli? Šta vam se najviše sviđa u gradu i na treninzima?
WEITZER: Osjećam se ugodno. Volim malo manje gradove od glavnih, jer imaš svoj mir kada ti zatreba, a opet ovdje možeš naći i dosta zanimljivosti te ima jako dobrih i lijepih mjesta na koje možeš otići kada imaš slobodan dan, tako da sam poprilično zadovoljan u tom smislu. Na treninzima se dobro radi, ali koji put ne možeš ispuniti ono što se od tebe očekuje jer nemaš adekvatan teren. Mislim da država tu treba ili uložiti u infrastrukturu svakog kluba i održavanje ili da se liga jednostavno napravi tako da se igra “u komadu” kada je ugodna temperatura. Ovo jednostavno nema smisla i zapitaš se za koga se igra taj nogomet. Po svemu viđenom u ovih prvih mjesec dana, niko tu nije imao benefita, ni navijači radi kojih se i igra nogomet, niti igrači, a ni klubovi. Sve zajedno – jedan veliki minus.
KAMELEON: S kim imate najbolji odnos u klubu? S kim se najviše družite?
WEITZER: Tu sam jako dobar sa svima, sa nekima se više družim, a sa nekima manje, ali sam jako dobro prihvaćen sa sviju strana i s time sam sretan i prezadovoljan. Hajmo reći da najviše vremena provodim s kapitenom Perom Ivetićem, koji je prije svega ekstra čovjek koji je uvijek na usluzi dečkima i ljudima u klubu i pomaže u svakom aspektu ovog projekta, pa čak i tamo gdje nije njegova domena. Tu su još Mehmedagić, kojeg znam još iz mladih dana kada smo bili rivali na terenu te Škahić, Todorović, cimer moj Ulimwengwu, Smajić, Terzić… Činjenica je da se sa svima njima družim i to me veseli jer pokazuje da smo svi ovdje za dobrobit kluba i sebe.
KAMELEON: Ispričajte nam najluđu anegdotu iz vaše karijere? Neku, koju biste pričali u pola noći da vas neko probudi?
WEITZER: Igrao sam u Orijentu, u 3. ligi kao 18-godišnjak. Bio je četvrtak i trebao sam prespavati kod najboljeg prijatelja Edvina. Njegova mama napravila je krevete za nas. Međutim, negdje smo “zalomili” i došli smo direktno na trening u 10 ujutro! S obzirom da je njegova mama, kada se probudila vidjela da je sve kako je i pripremila, počela je strahovati da nam se nije nešto dogodilo! Zvala je moje roditelje koji također nisu imali nikakve vijesti i tu je nastao haos! Alarmirali su policiju, hitnu, vatrogasce, doslovno su nas svi tražili… U jednom trenutku, dok se odvijao trening, ulazi neko na stadion, ide prema terenu i galami: “Ivoreee… Edvineeee…!”. Bilo nas je strah jer je to bio moj otac, a njemu se ne želiš naći na krivoj strani kad je ljut! U tom trenutku nismo samo nas dvojica “propala u zemlju” od straha, već i trener s nama koji se okrenuo i počeo se zanimati za druge, a mi smo lagano krenuli putem mog oca i van terena! Kad smo izašli s terena bio je jako kratak te rekao: “Još jednom mi ovo napravite, sljedeći put ću ući s bejzbol palicom i prebiti vas”. Čisto da se razumijemo, moj otac nije nasilan, ali kad je u strahu za svoju djecu voli da dramatizira i da postigne određeni efekat kako ne bi radili gluposti, ali ipak, zaslužili smo pokoju odgojnu u tom trenutku! To mi je bio prvi i zadnji put u životu da sam izašao prije utakmice, tako da je moj otac ipak postigao nešto s tim upadom na trening.
KAMELEON: Kako se opuštate nakon napornih treninga? Gdje izlazite?
WEITZER: Volim otići do wellnessa – bazeni, saune, jacuzzi, masaža, te dobar ručak i večera prije i poslije… Nemam inače nekih omiljenih mjesta, već samo omiljene ljude i to mi je više nego dovoljno.
KAMELEON: Sviđaju li vam se djevojke u Tuzli?
WEITZER: Ne bih mogao odgovoriti na to pitanje. Ne izlazim i s obzirom da nismo u situaciji da se još možemo opuštati dok ne osiguramo primarni cilj kluba, a to je opstanak. Ali svugdje na svijetu ima lijepih žena, siguran sam da ih ima i ovdje.
KAMELEON: Imate li neki poseban ritual u svlačionici?
WEITZER: Slušam muziku, radim svoje preventivne vježbe i pokušavam se fokusirati na određene aspekte moje igre.
KAMELEON: Uz koju se pjesmu najviše motivišete?
WEITZER: Ne mogu reći da imam neku posebnu jer ima podosta varijacija, ali eto izdvojiću jednu, a to je od AC/DC – Thunderstruck.
KAMELEON: Kako se snalazite u kuhinji?
WEITZER: U kuhinji sam poprilično dobar. Znam raditi svakojaka jela i kad imam vremena i volje, nema recepta koji neću pokušati, ali također kad nisam “u zoni”, ne bi me majka na samrti mogla nagovoriti da napravim jaja, a kamoli nešto drugo. Inače, specijaliteti su mi torte, tj. kolači, tu sam “maher” žešći!
KAMELEON: Imate li poruku za navijače?
WEITZER: Bez navijača ovaj, a i bilo koji drugi sport ne bi imao previse smisla. Stoga želim samo da ih bude u što većem broju na našim utakmicama i da nas bodre ne bi li zajedno ispunili zacrtano i dogodine možda napravili puno bolji posao s obzirom da slavimo 100 godina kluba! Kad su oni uz igrače i klub, ne vidim nikoga kome ne možemo parirati i ne pobjediti!
