Onako kao se očekivalo, u Sarajevu se juče zbila misa za Blajburg, ali i masovan protest Sarajlija i građana drugih gradova, koji su svoje antifašističko opredjeljenje na civilizovan i dostojansten način, istovremeno sa skupom „Tuzla je uz antifašističko Sarajevo“, saželi u poruku da bilo čija i bilo koja neofašistička provokacija i veličanje fašističkog zločina, neće proći i da će razlika između zla (fašizma) i dobra (antifašizma) uvijek postojati.
NARAVNO DA SAM JUČE bio na Trgu slobode u Tuzli i na manifestaciji „Tuzla je uz antifašističko Sarajevo“, jer je to bilo najmanje što sam – zajedno sa drugim akterima – želio i htio poručiti povodom onoga što, već desetak dana, predstavlja nužan refleks na misu za Blajburg u Sarajevskoj katedrali. Prirodno je, u isto vrijeme, da je Tuzla, i na ovaj način, u performansu Fondacije „Istina, pravda, pomirenje“ poručila ono što se od nje očekuje, jer je ovdašnja tradicija, ovdašnji moralni, vaspitni i ljudski DNK – da ni starofašizam ni neofašizam ovdje neće proći!
Pokazalo se, prema očekivanju, da to isto važi i za Sarajevo. „Valter“ je juče u metropoli okupio više hiljada ljudi, koje niko nije ni natjerao ili prisilio da izađu u centar grada i iskažu svoj nepoderivi antifašizam. Istovremeno, u Sarajevskoj katedrali je održana predviđena, tradicionalna misa, koju je uzoriti kardinal Puljić, ipak malo prepakovao i umekšao, jer je pomenuo i mnoge druge (fašističke), a ne samo blajburške žrtva. Taj, uslovno kazano kardinalov kompromis, teško da može promijeniti suštinu potrebe da se na misu reaguje. Pogotovo stoga što je njen pokrovitelj Sabor Hrvatske, čiji prvi čovjek, G. Jandroković, prije dvije godine ne pristaje na to da Sabor bude pokrivitelj 75. godišnjice Bike na Sutjesci, „jer je to u drugoj državi“, a požuri da bude pokrovitelj ove mise i ne smeta mu to što je Sarajevo takođe u drugoj državi.
JOŠ MNOGO IRACIONALNOG I GLUPOG, uz neskrivene desne provokacije i perfidnosti, vezano je za sva ova događanja. Uz unison stav podrške i razumijevanja za reakciju Sarajlija, javni efekat u regiji i šire nije propustio da uoči da se radi o ustaljenom desničarskom, nacionalističkom i klero-šovenskom pokušaju „objašnjavanja“. Poput one dvojice HDZ-ovih poslanika u Parlamentu BiH, koji su se malo izgubili u vremenu i prostoru, pa prvi kaže „Ne dirajte nam našu misu, ne diramo ni mi vašu fatihu“, a u drugi tvrdi da „nema države na svijetu, koja može zabraniti misu“ – kao da je iko ozbiljan tražio zabranu mise i kao da je iko normalan protiv crkve i njenih obreda. Jednoumno su, u tom stilu, bile striktno upakovane reakcije HDZ-ovog stranačko-poličkog stroja. U njima ima i nepojamnih stupidarija, poput javno priopćene tvrdnje potpredsjednice VSTV-a da je ovo „napad na hrvatski narod u BiH“.
Od ovakvih pojedinačnih do gluposti širokog spektra, kakve u se ovih dana šire našim javnim prostorom, malen je korak. Njemu su svoj iskreni doprinos dale i reakcije zvaničnog Zagreba, u čemu je, recimo, u oči pao hrvatski premijer A. Plenkvić, tvrdeći da je “sa krajem NDH nestalo slodode i demokracije“ (?!). Ukoliko to nije pogrešno prenesen citat premijerovog stava, krajnji je čas za to da se oslobodimo iluzije da desničarska hvatska izvršna vlast ima namjeru promijeniti svoj pofil. Pa nas, zato, s njom i od nje ništa ne smije iznenaditi.
POSLIJE SVEGA VIĐENOG, a dok se teren očekivano smiruje i pametni izvlače pouke, ne bi trebalo s uma smetnuti da je u cijeloj ovoj frtutmi bilo i smišljenih, ciljano kvarnih zamjena teza, licemjernog podmetanja, patološkog laganja i bolesnog revizionizma. Uz notornu činjenicu da Katolička crkva, uz zna se kakav minuli rad tokom Drugog svjetskog rata, nikad nije podržala antifašizam, jer sračunato antifašiste i komuniste („antikriste“) vezuje znakom jednakosti, pa se mnogi njeni špic-igači nikad nisu pomirili s nestankom NDH-države, jasno je da je u misi za Blajburg i u reakcijama koje je izazvala – moguće vidjeti i nešto dobro, korisno i važno. Moguće je vidjeti i, bez imalo dileme, zaključiti da isto onoliko koliko ima i biće onih koji žale za fašističkim i zločinačkim vaktom, ima i onih koji se ne libe da pokažu svoj antifašizam i riješenost da fašistički nostalgičari kad-tad završe na jedino mogućem mjestu – u septičkoj jami istorije.
Onaj kome to nije bilo jasno juče u Sarajevu i Tuzli – morao bi da se, sebe radi, svojski preispita. Onaj kome je to jasno i ko s tim živi, nije morao čekati sarajevsku misu da bi prihvatio oporu istinu, s kojom decenijama živimo i živjećemo još ko zna koliko dugo: fašizam je bio, ostao i uvijek će biti najmračniji simbol zla i zločina, a antifašizam pogled civilizacijskog pogleda na svijet i način života koji simbolizuje dobro, moralno, ljudsko, časno i dostojanstveno. I tu dođe točka. Nipošto tri tačke…
