Maja 1972. poveo me tata na komisijski pregled u zgradu Školskog dispanzera na Kojšinu preko puta stare Interne bolnice da se utvrdi jesam li sposoban za osnovnu školu. U to vrijeme se to još radilo u medicinskoj ustanovi. Po lijepom sunčanom vremenu Tuzla je blistala dok smo polako od naše nove zgrade na Slatini išli Rudarskom ulicom prema Skveru. Otac me je blago držao za ruku i odmjerenim korakom vodio prema jednoj od bitnih promjena u životu u dotadašnjih 6 godina i 10 mjeseci životnih iskustava. Od Skvera skrenusmo lijevo prema Dsipanzeru i ubrzo se nađosmo u čekaonici pred doktorskim vratima na koja dotad nisam ulazio. Sva moja liječenja dotad bila su inicirana ili obavljana kod doktora Bore Zlatanovića u predškolskom, pa mi je bilo zanimljivo.
Kad je došao red na mene i tatu, a nismo dugo čekali, nađoh se u maloj ordinaciji s dvije stolice s jedne strane pisaćeg stola iza kojeg je sjedilo troje ljudi, dva muškarca i žena u bijelim uniformama. Dobro raspoloženi, nisu me prepali i spremno odgovarah na pitanja.
– Ako imas dva dinara, da li možeš kupiti sladoled?
– Mogu dva u kutijici s kašičicom – crvenom lokomotivom!
– Znaš li čitati?
– Znam i ćirilicu i latinicu! Kad sam kod kuće sam onda čitam Mikija i Politikin Zabavnik!
– Sve je to dobro, ali reci nam kako ti je ime i prezime?
– Imate li teže pitanje? Nihad Mešić.
– Reci ti nama kako ćeš ići u školu.
– Pješice.
– Kako ćeš ići ako pada kiša?
– Imam vindjaknu s kapuljačom. Stavim kapuljaču i nema problema.
– Aha, šta ako zaboraviš jaknu? Ima li neko drugo rješenje_
– Mogu ići ispod balkona zgrada i pretrčavati brzo tamo gdje nije natkriveno.
– Rješenje ti je zanimljivo, ali ima jedno još bolje. Možeš li još nešto?
– Ja ne mogu.
– Znaš, jedan dječak nam je rekao da bi on ponio kišobran! Šta misliš da li je bolje tvoje ili njegovo rješenje?
– Njegovo, ali meni moji roditelji nisu kupili kišobran! Nemam ga!
– Pobijedio si. Možda bi bilo dobro da ti kupe kišobran.
Uglavnom rekoše da sam vrlo sposoban za školu šta god to značilo i mene tata s ponosom vrati kući gdje je sa zadovoljstvom podnio izvještaj mami koja se nikad nije previše uključivala u moje školovanje, ona me je vodila ljekarima, a tata je pratio da ne zastranim u školi. Tako sam tog maja uspješno prebrodio svoj prvi ispit, ali da mi je nešto bilo drago da ću u školu u septembru, nije!
Priča je preuzeta iz knjige”Četveropis vremena” Nihada Mešića Rivera.
