Virdžiniju Vulf, svjetskog klasika, radili smo u BKC-u Tuzla, a Pozorište otvorili premijerom ove predstave. Možda je to bio znak ljudima da trebamo više ulagati u pozorište, produkciju i rekonstrukciju zgrada, kazao je Omić.
Nermin Omić, prvak drame Narodnog pozorišta Tuzla, jedan je od rijetkih tuzlanskih glumaca kojeg, mimo pozorišta, možemo vidjeti u popularnim humorističkim serijama kako kod nas tako i regionu, a nerijetko i u filmovima.
Tokom ove godine, bio je angažiran na snimanju igranog filma “Mrtve ribe plivaju na leđima”, reditelja Kristijana Milića, koji je sniman u Mostaru i okolini. Omić se slaže da je njegov umjetnički život u protekloj sezoni i ovoj godini obilježila rekonstrukcija Narodnog pozorišta Tuzla i premijera odlične predstave “Ko se boji Virdžinije Vulf”, u kojoj ovaj glumac igra sa Melihom Fakić, Nedimom Malkočevićem i Elvirom Aljukić.
On je i ranije govorio kako glumci nisu mogli vjerovati da se njihova pozorišna kuća renovira.
– Ne možeš da vjeruješ kako neko renovira zgradu u kojoj radiš!? Ali, desilo se, zahvaljujući prije svega jakoj volji, želji i entuzijazmu ljudi koji vode ovu kuću, našem direktoru i ljudima koji ga podržavaju. Virdžiniju Vulf, svjetskog klasika, radili smo u BKC-u Tuzla, a Pozorište otvorili premijerom ove predstave. Možda je to otvorilo oči ljudima da trebamo više ulagati u pozorište, produkciju i rekonstrukciju zgrada – kazao je Omić na početku razgovora za Faktor.
Radost za glumca
Omić i kolege su sjajnom igrom u „Virdžiniji Vulf“ potvrdili da i tuzlansko pozorište radi izuzetno kvalitetne predstave, koje s ponosom mogu igrati u cijeloj regiji.
– Koliko god je ta predstava teška, ona je radost za glumca. Kad dobijete dobijete dobrog reditelja, dobar tekst i dobre partnere, onda se to radi sa radošću. Stalno kaskamo za velikim centrima kada je u pitanju rad na ozbiljnim komadima. Glumac zakržlja ako ne radi takvu vrstu projekta i zaboravlja da je gluma težak proces. Kada se rade ozbiljnija djela, glumac mora biti intelektualno zarobljen 40 dana u likove koje igra – tvrdi Omić
U filmu „Mrtve ribe plivaju na leđima“, on igra jednu od tri uloge, koje nose problem”.
– Radnja filma se dešava u BiH. Prate se tri linije koje se moraju uvijek susresti, bilo gdje i bilo kada. Te tri linije misle da su iznad svega, ne osjete da kasne na sve, na sve vozove i vlakove. Film može da bude omaž ljudima koji su se borili za ovu državu, za ove ljude ovakve kakvi jesu. Proizvest će neke komentare kao što su – Bože moj, nismo mi baš ovakvi, a zaboravljamo ko smo i šta smo bili i ne prihvatimo nešto pozitivno što nas gura naprijed. Mislim da će ovaj film napraviti veliki iskorak u filmskoj industriji, jednoj od naših najboljih grana – objašnjava Omić.
Kvalitetan rad
Ovaj glumac smatra kako je puno teže tuzlanskim glumcima da ostvare angažman na velikim filmskim projektima i serijama, iako se u gradu soli nalazi najstarije pozorište u našoj zemlji.
– Samom tom činjenicom o osnutku, ali i profesionalnom radu, trebao bi da bude znak kako se ovdje kvalitetno radi. Problem je u glavama ljudi. Mi gostujemo godišnje jednom ili nijednom u Sarajevu, a toliko i u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu, Osijeku – upozorava Omić.
Prema njegovom mišljenju, Sarajevo se začahurilo i hoće da bude svjetski centar preskačući regiju.
– To pokazuje SFF. Možda ću iduće godine tek drugi put prošetati crvenim tepihom preko zagrebačke produkcijske kuće, ako ovaj film uđe u tu selekciju – veli.
Nema posebnih planova jer je, kako kaže, teško bilo šta planirati u današnjoj BiH. Što se tiče pozorišta, njegova želja je da se što više radi, sa što manje materijalnih problema.
– Da možemo dovesti dobre reditelje i plaćati dobre tekstove. Najrahatniji bih bio kada bi ovdje svi uposleni mogli da dobiju dobre uloge, da rade sa dobrim rediteljima. Volio bih da igram buduće uloge u normalnim okolnostima, sa dobrim rediteljem i uz dobar tekst – ističe Omić.
A kada su u pitanju filmske uloge, smatra da nekoga to „pogodi“ manje, a nekoga više. Njega, zasad, više nego ostale.
Kapa dole Danisu, Miraju i Adnanu
Omić je naveo da je veliki problem u današnjoj BiH činjenica da naši umjetnici moraju prvo napraviti dobar rezultat i uspjeh na strani, kako bi bili priznati u našoj zemlji.
– Kod nas čovjek mora da ode u Beograd, Zagreb ili, eventualno, kao što su neki glumci iz naše branše i reditelji, stigli do produkcijskih kuća koji zavređuju pažnju Hollywooda, BBC-a, pa da ih onda priznaju. Spomenuo bih tu Danisa Tanovića, Miraja Grbića, evo sad i Adnana Haskovića. Dok ih nisu ljudi tamo primijetili ili dali šansu, oni su ovdje bili negdje na repu. Međutim, ta njihova posvećenost poslu ih je tamo dovela i čestitam im na tome – kazao je on.
Izvor: Samir Karić/Faktor.ba
