KolumneU fokusu

Nadala sam ti se i ovog, kao i prethodnih 30 Bajrama. I dalje te nema, ne dolaziš ..




Kad god dođe vrijeme mubarek dana, osjetim neku težinu, a istovremeno i prazninu. Nekad ne znam da se izrazim, da to dočaram ili da odgovorim kad me neko pita: Šta je tebi, zašto si šutljiva?

Piše: Belma Krajišnik 

I onda samo čekam da prođe. Čekam i pomalo se nadam. I dalje.

Prošlo je 30 Bajrama otkako je otišao. Tiho, bez velike frke, bez galame, stvaranja tegobe ikome.
A, zapravo, nikad ne bi mogao biti tegoban, jer je i njegova pojava liječila. Otišao je mirno, dostojanstveno, uz duboki uzdah, samo zatvorivši oči koje su nas sve gledale sa mnogo razumijevanja, ljubavi, poštovanja, onako da ih i nakon 30 Bajrama očekujem.
Nadam mu se, moram priznati. Nadam se da ću koračajući ka kući ugledati njegovu francusku kapu, udahnuti njegovu urednost, otmjenost, mir i slušati ga satima.

Ni ovog Bajrama ga nisam zagrlila. Ali sam ga usnula tako da sam cijeli dan šutila, misleći kako nije fer što me nije dočekao i kazao kako sam porasla i kako je ponosan na mene. Nije fer što nije uz mene da mu kažem da sam dobila Ugovor, da sam sad odrasla osoba. Nije fer što nije svima jučer rekao da će onaj pravi doći kad bude pravo vrijeme i da mi se nigdje ne žuri. Da mu stidjivo šapnem da sam se zaljubila u zabranjeno voće, a da On kaže da ništa nije zabranjeno ako mi drži osmijeh na licu. Da mu otkrijem najveće tajne, one koje samo ja nosim u sebi i ne usuđujem se reći nikome. Da sjedi mirno, staloženo, ponosno gledajući na sve nas.

Da prođe bajramskim jutrom mahalom, a da mu se ja ponosno bacim u zagrljaj predstavljajući ga cijelom društvu.

Nije fer, jer ne mogu prežaliti vrijeme iza nas. Vrijeme koje ga čekam. Vrijeme između ovog i onog Bajrama kada je već potajno, bez ijedne riječi, osjećao da nešto nije u redu.
Vrijeme u kojem su rođeni novi životi, nove ljubavi, nove prilike, nova nadanja, novi izazovi, novi poslovi, novi snovi.
Ne mogu da prežalim poziv kada su rekli da je otišao.
Prije onih 30 Bajrama.
Bajrame volim. Ali me, potajno, uvijek bole.
I zauvijek ću mu se nadati. Nadaću se da ću ga na javi vidjeti, da će tetki reći da je bila u pravu i da je on uvijek bio tu, da će se igrati sa svima nama, nani reći da je sve dobro i da se ništa ne brine, da će mu proći svi bolovi, da će ponovo obući svoj mantil, nakriviti kapu i proći mahalom, dok ću ja uz neizmjernu ljubav propratiti njegovo dostojanstvo i kazati:
Jeste, ovo je moj dedo Ćazim. Moj borac. Moj mir. Moj ponos.
Nadam ti se, mili moj. I ovog, i prethodnih 30, ali i svaki naredni.
Znam da si tu negdje.


Možda će Vas zanimati i:

Back to top button