Kako je za RTV Glas Drine kazao Muhamed, zdravlje ga još uvijek dobro služi te može pješačiti.
“Imam 91 godinu, nastala je 92. Hvala Bogu imam takve noge da opet mogu pješke u Srebrenicu. Sada ne vidim kako treba, treba mi vodič. Djeca mi brane da idem, misle da će me neko pregaziti automobilom”, priča djed Muhamed ponavljajući kako mu je prijeko potreban vodič kako se ne bi povrijedio na Maršu mira.
Velika mu je želja upoznati nekoga ko je 1929. godište ili bar približnih godina ko je raspoložen za pješačenje prema Srebrenici. Žao mu je, kaže, što iz Nezuka nema nikoga njegovih godina.
“Uvijek stignem prvi u Potočare. Jednom su dvije žene iz Teočaka čule za mene, bile su oduševljene što još uvijek pješačim”, kaže.
Genocid u Srebrenici mu veoma teško pada. Pomisao na smrt brojnih mladića, muškaraca i djece kod njega izaziva suze. O genocidu u Srebrenici se mora govoriti. Razmjere genocida najbolje se vide u Srebrenici, dodaje. Priču zaključuje kazavši kako bi volio da mladi idu u Srebrenicu kao i on.
“Makar jednom nek odu. Kad sam ja mogao toliko puta, oni mogu jednom”, završava Muhamed.
