Trideset komšija u Bajinoj Bašti sinoć i preksinoć večeralo je pohovanu gljivu. Ne gljive nego jednu gljivu. I nije sva pojedena, ima je za još poneki obrok.
Gozbu im je obezbijedio Milosav Ilijašević, zvani Giša, iskusni radnik Nacionalnog parka „Tara“, koji je na jednoj livadi u planini, sa kolegom Draganom Malinićem, u ponedjeljak pronašao primjerak velike puhare – teške 5,9 kilograma.
– Godinama sam na Tari, obišao sam je ko zna koliko puta uzduž i poprijeko, svakakve gljive sretao, ali ovako nešto ne da nisam vidio nego nisam ni mogao zamisliti da postoji – ispričao je za Blic Ilijašević.
Prije par godina jedan gorštak sa Tare, poznat po tome što ne govori baš uvijek istinu, pričao je da je u gori našao komad velike puhare teške tri kilograma. Kako „pronalazak“ nije ovjekovječio, a s obzirom da mu narod zna navike, niko mu nije vjerovao.
Nisu ni Ilijašević ni Malinić do ponedjeljka popodne. Dvojica kolega vraćali su se sa posla preko Račanske Šljivovice kad su, desetak metara od puta, blizu kuća, vidjeli neko bjelilo u travi.
– U prolazu smo opazili nešto, pa misleći da je neko bacio vreću sa šutom zaustavili kamion da uklonimo to smeće. Ušli smo u livadu, prišli i – ostali u čudu – priča Ilijašević.
Nekoliko sekundi ćutali su i Milosav i Dragan, ne željeći nijedan da se prvi izleti sa „ovo je gljiva“, i osramoti pred ovim drugim.
– Čučnuli smo, zagledali, jeste, bre, purak, tako mi u ovim krajevima zovemo veliku puharu. Počnemo komentarisati na temu „da li je moguće“, ali kako dobro poznajemo gljive, i kako je silna kiša pala na Taru, zaključimo da jeste. Sjetili smo se i onog mještanina što voli da preuveličava – kaže Malinić.
Ubacili su gljivu u kamion i nastavili put. „Da nije ovo kakav mutant, možda je neko ušpricao kakvu hemiju, da li se ovo smije jesti“, rezervisano su komentarisali Milosav i Dragan.
Zastali su ispred jedne kafane i plod iznijeli na jednu podzidu.
– Neko je u kafani razglasio da su neka dvojica donijeli nešto bijelo neobičnog oblika i da tvrde da je gljiva. Kao po komandi, narod je počeo izlaziti iz kafane da vidi kakvo je čudo po sredi. Niko nije vjerovao da je gljiva – pričaju radnici Službe uređenja NP „Tara“.
Ilijašević je purak odnio kući, izmjerio i ostavio je u dvorištu, prije toga je rasjekao da vidi da li je zdrava.
– Bila je bijela kao snijeg i ispravna za jelo. Sretao sam, ali rijetko, velike puhare, od po kilogram, ali one u toj težini već poprimaju žutu boju, ucrvljaju se i nisu za jelo. U toj fazi se njihov prah koristi kao antibiotsko sredstvo za zarastanje rana i posjekotina. Ovoj, na opštu nevjericu, ništa nije falilo, a nedostajalo joj je 100 grama do šest kilograma. Imala je preko pola metra u prečniku – kaže Milosav.
Milosavljeva kćerka je fotografiju odmah objavila na društvenim mrežama, a nedugo zatim u dvorište mu se sjatilo pola ulice.
– Nisam ni pretpostavljao koliko su te, kako ih zovu, društvene mreže popularne dok nisam vidio silan narod pred kućom. Svi došli da vide gljivu, niko ne vjeruje svojim očima. Nešto sam ostavio sebi, nešto na ravne časti podijelio komšijama, posavjetovao ih da je upohuju kao paprike. Večerali smo svi i u ponedjeljak i utorak. I još mi je ostalo, komšije kažu i njima – veli Ilijašević.
