Nemotrena izjava ministra sigurnosti BiH o „seksi idejama“ s vraćanjem migranata i o tome da oni pomažu turizam, dodatno je pojačala važnost zbivanja u vezi s migrantima u Unsko-sanskom kantonu (Velikoj Kladuši i Bihaću, najviše), gdje se blokira, zaoštrava i u sve neizvjesnijoj krizi je rasplet problema zbog priliva ovih ljudi, a što počinje – pa i Tuzlu ne poštedi – na istočnim granicama naše zemlje, na Drini, zasad ne obećavajući skori rasplet, jedinstveno državno rješenje i izlaz koji bi imao smisla.
NIJE MINULOG PETKA BILO potrebno da se u parku kod tuzlanskog BKC-a dogodi tuča među migrantima, koji se tu skupljaju, da se potegnu noževi i stvari zaoštre, pa da, uz intervenciju policije, i onima koji ek krajičkom pažnje prate migrantsku krizu u nas – postane jasno da je to kriza. I da je sve veća. I neizvjesnija. Najviše zato što, s jedne strane, Unsko-sanski kanton, naročito Velika Kladuša i Bihać, ne žele više plaćati ceh državne nebrige i živjeti u vanrednim (nemogućim) uslovima, a s druge stane stoga što neama ni nagovještaja jedinstvene državne politike (strategije), čak ni osnovnog jedinstva u gledanju vladajućih oligarhija (nacionalnih elita), koje krizu „šutiraju“ s noge na nogu, sa jedne na drugu stranu, što dalje od sebe.
Potrebnom državnom, a ne entitetskom ili kantonalnom brigom ne može se, naravno, nazvati opet ponovljen podatak o tome da Graničnoj policiji BiH nedostaje oko 1.500 novih policajaca, neophodnih za kontrolu istočne granice naše zemlje. Još manje je to nesmotreno-neozbiljna izjava ministra bezbjednosti Selme Cikotića, koji je „čuo za neke seksi deje o vraćanju migranata“ (?!), a onda ustvrdio da oni ovdje troše i tako pomažu našem turizmu (?!). Burne reakcije na ove ministarske misli, za trenutak su u sjenku bacile ozbiljnost krize i, pride, nagnale na pitanje da li je čovjek pravo rješenje i ne nalazi li se, možda, na posve pogrešnom mjestu?
NE MORA NJBITNIJI BITI ODGOVOR na ovo pitanja. Mnogo važnije je to da u ovom trenutku, posljednjeg avgustovskog dana godine 2020., niko ne zna tačan broj migranata u ovoj zemlji (ne zna se ni to koliko ih je danas u Tuzli, a kamoli u cijeloj BiH), kao što pojma niko ozbiljan nema ni o tome kako će se i kada početi bar etapno rješavati njihovo gomilanje. Pri tome, ne smije se zaboraviti da se Unsko-sanski kanton doslovno zatvorio, donijevšu odluku o blokadi svog prostora i zabrani dolaska migranata. Na entitetskoj granici sa RS-om, već desetak dana dežuraju žandamerija i policajci. Prvi tjeraju neželjene goste iz RS-a u USK, a drugi ih ne granici kantona dočekuju i ne daju im naprijed. Ostajući na ničijoj zemlji, migranti postaju novi teret, ali i potecijalni fitilj dinamita, koji bi mogao eksplodirati.
Da li je to naslutio predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, pa odlučio da uskoro ode u zvaničnu posjetu Afganistanu i tamo razgovara o readmisiji (vraćanju) pakistanskih migranata iz naše zemlje, nije nam javljeno. Ali, to bi mogao biti početak onoga što se zove državnom (političkom) brigom i što u našem slučaju kasni bar dvije godine. Da bi se s pandemijom korone udružilo i samo pojačalo dvostruku krizu, bolje reći psihozu straha i neizvjesnosti, s kojima smo prisiljeni da živimo.
KADA NAM SE I VEČERAS u vijestima dana javi da su se, može biti, međusobo sukobili migranti (u Tuzli ili drugdje), da je došlo do nemira u odavno pretijesnim migrantskim centrima u Krajini i da su vlasti (žandarmerija) RS-a i (policija) USK-a uredno isporučili i zaustavili novu gupu migranata, ne samo da nas to neće iznenaditi, već će biti i vijest koja registrujemo gotovo slučajno, onako usput. A kada nam se, danas-sutra, bude javilo o veličini migrantske krize, neizvjesnosti i opasnostima, koje ona potencijalno nosi (a o čemu najbolje govore nemila iskustva Bišćana i Kladušana), da joj se kraj ne vidi, a rješenja i ne naslućuju, upitaćemo se šta to radi država? Zar ni višegodišnje iskustvo, nesnalaženje, političke razlike, svađe i odbijanje dogovora (uz delegiranje migranata bošnjačkoj vlasti, jer su „oni vaši“), zar ni skandalozni slučaj od prije dvije godine, kada je policija HNK-a kod tunela na Ivan-planini zaustavila konvoj autobusa s mirgantima iz Sarajeva za kamp u Salakovcu – zar to nije bilo dovoljno upozorenje o težini, složenosti i ozbiljnosti ovog pitanja?
Odgovor živimo ovih dana: nije bilo dovoljno. Da jeste, ne bi se slika ponavljala, ne bi to bila kriza, ne bi se entiteska pretvarala u državnu granicu, sa žandarmerijom i policijom koja „čuva“ od uljeza „svoju“ teritoriju. I, konačno, ne bi izgledalo da su migranti municija u prekopavaju geopolitičkih prilika i odnosa, u čemu „sitna buranija“ zvana BiH, plaća ceh svoje nemoći, svojih podjela, razlika i suprotnosti – kako bi neko drugi, moćan i sit, bio miran, uspješan i siguran.
