Htio je na drvenu pločicu ugravirati ime svoje simpatije, ali pogriješio je slovo pa je pločicu polio benzinom namjeravajući popraviti stvar, piše Dnevnik.hr. Nije ni slutio što će se dogoditi nekoliko trenutaka poslije. Radionica u kojoj je bio Mehmed Šabić, eksplodirala je. U bolnicu u Tuzli primljen je sa 70 postotnim opeklinama tijela, unutrašnjih organa. Ljekari su mu za preživljavanje dali tek jedan posto šanse.
Nakon toga je “Meho Beton” kako ga zovu, u bolnici u Klaićevoj, na svoj 12. rođendan iz kome – otvorio oči i prve riječi koje je izgovorio bile su: “Nema predaje!” Priča je to o dječaku čudu, koji je vrlo brzo postao glavni šarmer i zabavljač u dječjoj bolnici u Klaićevoj.
Mehmed je stradao u dječjoj igri u skučenoj alatnici.
“On je uzeo jedan komad dašćice i razbario ime neke djevojčice i onda je pogriješio jedno slovo. I onda je uzeo tu flašu sa benzinom. Mislio je da će to proliti, zapalit da to potamni da bi ponovno ispisao. Međutim nije razmišljao da će doći do eksplozije”, priča Mehmedov otac Nedim Šabić za Provjereno.
“Plamen kao plamen ga nije ni dotaknuo. Jednostavno tolika je temperatura bila unutra, da je koža izgorila, da je on udahnuo vreli zrak”, dodaje dječakov otac.
Treću noć sve je izgledalo kao da je izgubio bitku
Tako su nastala unutrašnja oštećenja kod dječaka Mehmeda.
“Treću noć je imao cirkulatorni šok, kad su stala i pluća i bubrezi i mozak i sve. Mislila sam da je gotovo, da neće preživjeti”, priča njegova majka Albinka Šabić.
Držao se za nit od jedan posto. Toliku su mu šansu davali ljekari u Tuzli. Kako mu tamo više nisu mogli pomoći, preostale su klinka u Turskoj, do koje ne bi preživio put i Klaićeva bolnica.
“Ti jednostavno zaključaš kuću. Mi smo došli bez gaća u Zagreb za Mehmedom”, kaže dječakov otac.
Život iz Gračanice iz Bosne i Hercegovine preselili su na odjel intenzivnog liječenja. Svaki su dan strepili uz krevet svoga Mehe.
Zbog bolova je bio u induciranoj komi. U bolnici u Tuzli spašavali su unutarnje organe, i tek je u Klaićevoj došlo na red presađivanje kože. Dječakov otac pojasnio je šta je uslijedilo.
“Do petog dana tijelo hrani kožu, ne odbacuje ju. Znači sve što se uradi do petog dana tijelo je hrani, Mehmed je došao, šesti dan je rađen, od petog do sedmog dana tijelo odbacuje kožu. Kad je doktor Kralj počeo s presadnjom Mehmedov mozak je naredio tijelu da odbaci kožu da bi spasio život. E, sad je morao nakon presadnje ponovno narediti tijelu da hrani tu kožu i tu je sad mozak stao. I od tog momenta je sve bilo do Mehmeda”, priča.
Čudo na 12. rođendan
Na odjelu intenzivne njege, u komi, na svoj 12. rođendan, Mehmed je otvorio oči. Komunicirao je treptajima. Pokušao micati prstima. Nije odustajao, naprotiv, on je njih tješio. Čim je progovorio Meho je opravdao nadimak. Nije bilo tu ni “boli me”, ni kukanja ni plača, a njegove prve izgovorene riječi bile su: “Nema predaje!”.
“Mehmed je Mehmed. Jedno pozitivno stvorenje”, kaže ponosna majka. “Meho beton njega zovu. Kaže – ja sam beton i ne može me kran razdrmat”, dodaje dječakov otac.
Svaki idući trenutak od tada je bilo nizanje pobjeda. Prva je bila izlazak iz intezivne, na odjel u izolaciju.
“Znači 24 sata on mora bit heroj. On se sad mora boriti za svaki pokret, ožiljci su sad to sve stegnuli, za glavu za ruke za svaki pokret on se mora boriti. Mora se boriti za svaki zalogaj, jer njemu vrat steže, usne mu diže, ne može žvakati, znači za svaki zalogaj kad ga hraniš, kad jede, on se mora boriti”, kaže dječakov otac.
Brižni roditelji svog heroja prate u stopu. Kada ljekari obave svoje, prepuštaju njegu njima. Od 10 ujutro do osam navečer oni su uz njega. Masiraju ožiljke, mažu melemima.
Napravio je prve korake, ubrzo nakon njih i prve plesne. Meho beton stekao je reputaciju glavnog zabavljača na odjelu.
“Veseljak je, priča viceve, pamti viceve, moramo paziti što pričamo pred njim”, kaže dr. Barčot.
Mama mu svaki dan kuha, jer Mehmed mora jesti puno mesa kako bi se koža hranila. Sve što bolnica nema oni kupuju, proteinske napitke, masti. Oboje su na bolovanju kako bi mogli biti uz Mehmeda. Primanja su im pala na 450 eura ukupno, a taj iznos cijeli odlazi na smještaj. Iako su u Zagrebu, i život u Bosni teče. Situacija je to u kojoj nema računice, nema izbora.
“Imamo još jedno dijete u Bosni koje se školuje, muž ima mamu koja je nepokretna koja je invalid 90 posto i za nju plaćamo 200 eura jednu gospođu koja brine za nju, presvlači je i kuha”, kaže Mehmedova majka.
Sve donacije koje su prikupili do sada, istopile su se, a prognoze u ovakvim slučajevima nema.
“Prognoza, ono čega se najviše bojimo je smrtnog ishoda, bojimo se nekakvog infekta koji se može proširiti na ostale dijelove organizma, jer tako teška opeklina nije samo opeklina kože nego opeklina cijelog organizma”, pojašnjava dr. Barčot.
Kod opeklina nema one izreke “najgore je prošlo”.
Iza Mehmeda je pet transplantacija kože, a tačan broj do kraja puta još se ne zna, kao ni datum kada će moći iz izloacije. Svako previjanje znači anesteziju, poslije 50-te prestali su ih brojati. No, roditelji pred sinom nisu nikad zaplakali, već bi to učinili izvan njegove sobe.
Ako je Meho beton i roditelji to moraju biti. Meho vježba noge, ruke, iako mu je svaki pokret bolan, a sve nespretno, jer mu koža stalno mora biti masna. No, ništa mu ne može stati na put.
Kad Meho izađe iz bolnice pred roditeljima je izazov, prilagoditi kuću njegovim potrebama.
“Mehmed mora doći u sterilne uvjete, ne smiju biti bakterije, mora doći u mekanu sredinu da ne bi negdje nešto zakačio, da ne bi fizički oštetio”, kaže njegov otac.
To su brige koje će voditi nakon operacija ruku.
Najveća Mehmedova želja je, otkriva nam, da postane automehaničar. No, to će pričekati dok ne odraste, kaže njegov otac.
Čekat će kao i druga djeca na odjelu koji vapi za preuređenjem, za svojom operacijskom salom, gdje ljekari izvode čuda unatoč uvjetima, s djecom koja poput njega vode bitku 24 sata na dan puta i tako nekoliko godina.
A on? Za njega kaže da ne brinemo, jer on je Meho, jak kao beton.
