Vijetnamac Fam Ngok Kan (69) i Sjevernokorejka Ri Jong Huj (70) upoznali su se još prošlog vijeka, početkom 70-tih godina, u fabrici vještačkih đubriva u Sjevernoj Koreji, ali su morali da savladaju ogromne prepreke da bi bili zajedno. Vlasti obje zemlje decenijama su branile njihovu ljubav, ali su oni na kraju ipak pobijedili.
– Zaljubila sam se na prvi pogled – sjeća se Ri Jong Huj u njihovom skromnom stanu u Hanoju, gdje je juče prekinut sastanak američkog predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog lidera Kim Džong Una.
– Stajao sam pored fabričke linije i radio kada sam je ugledao u laboratoriji i pomislio: Ovo će biti moja žena – kaže njen suprug, koji je u fabrici bio na praksi.
S obzirom na to da je Sjeverna Koreja poznata po ksenofobiji, bila je to prilično smjela pomisao.
Pošto je saznao kada radi, tobože slučajno, naletio je na nju u hodniku i iskoristio priliku da joj se javi. Uzvratila mu je i ohrabrila ga da učini i sljedeći korak.
– Uzeo sam maramicu, koju sam kupio u Pekingu, i svoju fotografiju sa dvojicom drugova – priča Kan.
Iskoristio je priliku kada nikoga nije bilo, ušao u laboratoriju i pitao je da li ima dečka. Pošto mu je rekla da nema, pružio joj je poklon i pitao da li može da je posjeti. Pristala je.
– Promijenio sam sedam autobusa i pešačio tri kilometra od stanice do njene kuće – kaže Kan.
Posjećivao ju je jednom nedjeljno, oko godinu dana, koliko je bio u Sjevernoj Koreji.
– Nisu dozvoljavali našu ljubav, ali nisam mogla da se oduprem. Zaljubila sam se. Znala sam da treba da prestanem da ga volim, ali nisam mogla – kaže Ri.
Nekoliko mjeseci kasnije, kada je Kan trebalo da se vrati u Vijetnam, sreli su se još jednom.
– Ubij me – rekla mu je Ri, koja nije mogla da zamisli život bez njega.
– Nema razloga za umiranje – odgovorio joj je Kan i obećao da će učiniti sve da se što prije vrati.Tako je i bilo. U narednih pet godina dolazio je više puta, pošto bi izdejstvovao da ga pošalju kao člana neke delegacije, ili kao prevodioca. Dopisivali su se i nalazili načine da se sretnu.
Ponekad, kada bi se odnosi dvije zemlje pogoršali ili kada bi pomislili da ih prate, prestali bi da pišu i da se sreću. Počevši od 80-tih godina, više od deset godina nisu direktno komunicirali.Ri je tada imala druge probleme.
– U to vrijeme, u mojoj zemlji je svaki dan bio borba za preživljavanje – kaže ona.
Stotine hiljada, a možda milioni ljudi umrli su od gladi.
U Hanoju, Kan je pravio planove kako da se spoje. Kada su odnosi dvije zemlje počeli da se popravljaju krajem 80-tih, osnovao je komitet za prijateljstvo Vijetnama i Sjeverne Koreje, skupio novac za donaciju u pirinču i potegao veze. Godine 2001. iskoristio je poznanstva u ministarstvu spoljnih poslova da bi poslao pismo u kome je svoj slučaj iznio predsjedniku Vijetnama, koji se spremao za zvaničnu posjetu Sjevernoj Koreji.
– Kada sam čuo da je predsjednik pokrenuo pitanje, pomislio sam: To je to. Uradio sam sve što sam mogao. Ali, u dubini duše sam znao da će Sjeverna Koreja pristati.
Tako je i bilo. Krajem 2002, poslije 30 godina čekanja, Sjeverna Koreja je učinila rijedak korak i dozvolila svojoj državljanki da se uda za stranca.
Danas žive u Hanoju, a pogledi i nježni gestovii dok se prisećaju prošlosti potvrđuju njihovu istinsku ljubav. Ri kaže da joj je žao što je njen muž “toliko dugo čekao zbog mene i zato nema djecu”.
– Nema kajanja – odgovara Kan.
– I danas isto osjećam kao i tada.
(Hayat
