Kuga se vraća: Srljaju li Evropa i ostatak svijeta ponovo u ralje nacizma?!

Oni koji su na vrijeme znali i čitati i pisati, ali se svejedno još uvijek ne snalaze u ovoj, iz dana u dan sve opskurnijoj zbilji, vraćaju se literaturi iz doba tzv. ‘ponoći 20. vijeka’, trazeći odgovore kroz paralele sa najgorim konvulzijama čovječanstva u bližoj i daljoj prošlosti.

Riječ je o vremenima u kojima su proizvedena dva svjetska rata, potom jedan hladni, plus bezbroj vrućih, ili zamrznutih sukoba – što lokalnih, što regionalnih.

U tom svijetlu, ugledni pozorišni reditelj Neil Bartlett nedavno je u londonskom The Economistu preporučio roman ‘Kuga’ francuskog nobelovca Alberta Camusa (1957) kao posebno inspirativan. ‘Kuga’ je zapravo maestralna alegorija na temu nacističke opsade Pariza u Drugom svjetskom ratu. Radnja romana se odvija u alžirskom Oranu, toj bivšoj francuskoj koloniji gdje se pojavljuju pouzdani simptomi kuge – prvo idu scene sa pomorenim stakorima, da bi se epidemija ubrzo prenijela na ljude. Iz dana u dan se neceremonijalno pokapaju stotine mrtvih, caruju bezakonje, pljačke, ubistva.

Međutim, glavni junak knjige, ljekar (Dr. Rieux) odbija ponuđenu evakuaciju iz smrtno oboljelog grada, preventivno pod karantinom, odsječenog od ostatka svijeta. Da bi na kraju – i on i Oran/Pariz/Civilizacija prezivjeli i pobjedili Zlo, do nove epidemije…

Nažalost, mnoge dubinski upečatljivo opisane scene iz ‘Kuge’ u međuvremenu su desetinama puta reprizirane tokom Drugog svijetskog, kao i nedavnog Trećeg Balkanskog rata, prije i poslije pada Berlinskog zida, usred Evrope, ali i u ostatku svijeta. U sličnoj, blažoj ili daleko crnjoj verziji, epidemija Zla je zadesila stanovnike beskrajnog niza ‘Orana’ – Lenjingrada, Dresdena, Berlina, Vukovara, Prijedora, Ahmića, Sarajeva, Srebrenice, Dubrovnika, Mostara, Prištine, Beograda, Betlehema, Jerusalema, Groznog, Kabula, Bejruta, Bagdada, Halepa…

Istina, čitanje romana ‘Kuga’ danas, 70 godina nakon objavljivanja(!), savršeno se rimuje sa onim što nadalje gledamo iz dana u dan na udarnim vijestima globalnih, regionalnih i lokalnih medija. A to su: zastrašujuća plima ratobornog nacionalizma i ksenofobije nakon narandžaste revolucije u Ukrajini, pa ruske aneksije Krima i intervencije u Siriji; eskalacija međunarodnog terorizma nakon razarajućih ratova za naftu u Zalivu, dodatno potaknuta abortusom Arapskog proljeća i sirijskim Chernobilom (Nica, Pariz, Brisel, London, Berlin, Barselona…); ‘najduži rat’ SAD i zapadnih saveznika u Avganistanu; nezapamćena invazija izbjeglica iz pakla Bliskog/Srednjeg Istoka, dijelova Azije i Afrike na Evropu; Brexit, pa ulazak ‘kontroverznog’ Donalda Trumpa u Bijelu kuću na krilima antiglobalizma i viralnog neokonzervatizma.

Više nema nikakve dvojbe, živimo u doba renesanse hladnog rata inoviranog kibernetskim i drugim alatima. Na globalnoj sceni se ‘upražnjava’ tzv. proxy i hibridno ratovanje u tekućoj preraspodjeli moći i uz nju dijelova planete među svjetskim igračima – starim, novim i/ili novim-starim.

Upravo je u toku otvorena catch-as-katch-can borba velikih za prevagu na notorno ranjivom i zapaljivom Balkanu, gdje se podastiru nove geopolitičke mape, postecije i salvete.

U tom svijetlu, kao pozitivan kontrapunkt svakako treba pozdraviti, ali ne i precijeniti rezultate izbora u Holandiji, Austriji i nedavno u Francuskoj.

Zato, onaj najbolji šampanjac, vodku ili šta-ko-već-pije, treba staviti na hladno i ne otvarati/služiti ovdje u staroj Evropi, sve dok ne budu poznati rezultati predstojećih, malo je sto puta reći – historijskih izbora u Njemačkoj.

Nota bene, galop ekstremne desnice u Holandiji, Austriji i Francuskoj zaustavio je (ne znamo do kada) realan strah od domaćih favorita & klonova predsjednika Donalda Trumpa i njegove političke filozofije koja je stravično demonstrirana na pokaznoj vježbi prosle nedelje u Charlottesvillu (Virginija), Trumpovom najtvrđem ultra-desničarskom uporištu tokom prošlih izbora.

Ovaj događaj je ujedno presnažan budilnik, da bi se nazvao samo ružnom epizodom. Isti je, za sada nakratko, ‘vratio’ Ameriku u najcrnja vremena krvavog građanskog rata za ujedinjenje progresivnog Sjevera i konzervativnog Juga, a Evropu u vremena koja su prethodila Holocaustu.

Za ultra-rasistički KKK i alt-right (Ku Klux Clan & Ekstremna desnica), taj rat nije završen jer „bijela Amerika neće nikad više dozvoliti supremaciju Crne Amerike (čitaj: Barrack Obama) i Jevrejskog lobbya“.

Rječju, tog i tog dana u Charlottesvillu oni najgori zombiji, avangarda tzv. ‘bijele supremacije’ ponovno su pušteni iz dubokog političkog podzemlja na površinu da bi odnijeli tri ljudska života, ponovimo – za sada.

Vidjeli smo, KKK falange, braću i sestre ultra-desničare koji su u tom sukobu sa normalnim američkim građanima, bili bukvalno naoružani i zakićeni svim rekvizitima klasične nacističke ikonografije – svastike, heil-hitlerish-shit i ostalo.

Plus, preko-nekoliko desetina njih nosili su majice i transparente sa fotografijama najnovijeg vanjskog idola – Bashara al-Assada.

Tek dva dana poslije ovog događaja, pročitali smo komentare i poruke predsjednika SAD – naravno, prvo putem twittera pa uživo – u kojima prvo jeste, pa nije, pa opet jeste podjelio krivicu na ravne časti, na obadvije ‘sukobljene strane’. Ali je izgleda ipak morao otpustiti Stevea Bannona, svog glavnog stratega do i nakon ulaska u Bijelu kuću.

Inače, Bannon je više nego zasluženo ponio nadimak ‘Trumpov privatni Mefisto’, jer je uspješno podbadao najniže instinkte Poslodavca, da bi se u finalu potvrdio Trumpovom izbornom pobjedom.

Zbog svega rečenog i unatoč sezoni ljetnih odmora, u Washingtonu i dalje planetarno, odmah je uključen ‘kombinovani’ crveno-crni Alarm/Achtung, dvojezični da ne bude zabune. Ponadajmo se, ovoga puta na vrijeme – da se zaustavi povratak epidemije Kuge. U međuvremenu, ostanimo uvjereni da će institucije SAD nadalje štititi interese i prestiž te zemlje u svijetu (uključivo namjenski oformljena Velika porota), sukladno Ustavu, zakonima i najboljoj tradiciji najveće planetarne sile koja je svojevremeno, skupa sa Velikim SSSR-om u Drugom svjetskom ratu – uz ogromne žrtve – istrgla Evropu i ostatak svijeta iz nacističkih ralja.

A potom, masivno pomogla istoj toj Evropi da ekonomski i moralno oporavljena i uspravljena krene putem pomirenja i nezapamćenog progresa u okviru svekolikih transatlantskih integracija – Vijeće Evrope, NATO, EU, OSCE i dr.

 

 

 

Izvor: Nedžad S. Hadžimusić / N1