Svježa humka na Memorijalnom mezarju u Zaklopači kod Vlasenice najnoviji je u nizu dokaza o pokolju u kojem je prije 25 godina naoružana grupa zločinaca, među kojima su bili i pripadnici policije iz Milića, za pola sata usmrtila skoro svo stanovništvo ovog mjesta.
Na krajnjoj gornjoj desnoj parceli u Memorijalnom mezarju svoj je smiraj pronašla nedavno identificirana osmogodišnja Anesa Hodžić.
Anesa je bila prvačić, čiji je život nasilno ugašen prije nego se uspjela obradovati kraju školske godine, podjeli đačkih knjižica i prvom raspustu.
Na njenoj posmrtnici među ožalošćenima samo je jedno ime. Otac Ramiz. Jedini ožalošćen. Svi ostali su ubijeni.
Ramiz je Anesu spustio u kabur odmah pored mezara njene majke Enise Hodžić, ubijene u 28. godini. Tu je i još jedan, dječiji mezar, u kojem je ukopan Ramizov šestogodišnji sin Asim, Anesin mlađi brat.
Dio dana nakon Anesine dženaze u aprilu, Ramiz je proveo pored njihovih mezara. Sunčan je i topao dan, kakva je bila i kobna majska subota, kada su egzekucije izvršene. Rječica Jadar žubori, a mir koji se nadvio nad Zaklopačom remete samo rijetki automobili koji prolaze pored Memorijalnog centra. Zaklopača je 25 godina pusta.
Gledao kako mu odvode suprugu i djecu
Ramiz dugo šuti, a zatim tiho progovara: “Tog sam dana sjedio sa ženom. Pili smo kafu, a kasnije sam odlučio da odem iza kuće po jedno šatorsko krilo, koje mi je trebalo jer sam namjeravao kositi travu. Putem je naišao Huso i kaže mi: ‘Ramize, opkoljeni smo’. Utrčao sam u kuću da kažem ženi šta sam čuo, da bježimo, a ona mi reče: ‘Bježi ti’. Mislila je da traže muškarce i da nju s djecom neće dirati”.
Na trenutak Ramiz zastaje. Lice mu se skameni, tiho uzdahne, ali smogne snage nastaviti priču o svojoj porodičnoj tragediji.
“Poslušao sam je i potrčao prema kući Avde Dugalića. Bile su tu dvije njegove kuće, a ja sam trčao da se sakrijem u staru. Tri metra pored mene trčao je rođak Hamdija Hodžić. Čujemo vozila, galamu i psovke. Već su počeli pucati. Trčimo, a onda vidim da je metak pogodio Hamdiju i on pada. Ja nastavljam. Nisam ih vidio. Trčim dalje. Izgleda, ni oni mene nisu vidjeli. Uspijevam se sakriti u podrumu stare kuće. I dalje se čuje pucnjava. Neko kuca na vrata. Pogledam, kad ono dječak, Džemo Suljin. Sakrijemo se tu. Dijete se prepalo, plače. Kažem mu: ‘Sjedi i šuti’. Pregledam podrum i nađem sjekiricu kojom je Avdo sjekao tikve. Uzmem je i razmišljam o tome kako ću nas njome braniti. Šta god da mi urade, pružit ću neki otpor. Stajao sam pored vrata i čekao da dođu po nas. Ponovo pucaju. Virim i sve čujem i vidim šta se dešava…”.
Sa udaljenosti od nekih 30-ak metara Ramiz je posmatrao zločince kako ulaze u jednu po jednu avliju i kuću, te izvode žene, djecu, starce…
“Dolaze do moje kuće. Istjeruju mi ženu, a ja je čujem kako viče: ‘Nemojte mi djecu ubiti’. To su bile njene zadnje riječi koje sam čuo”, priča Ramiz i ponovo zastajkuje.
Odšuti koji trenutak, ali odlučno nastavlja tihim glasom: “Otjerali su ih iza jedne štale. Tu su ubili 30 ljudi. Pobili su ih i otišli. Kada su se zločinci odvezli, izašao sam iz Avdine kuće i obišao cijelo selo. Sve sam ih našao… Mrtve…”.
Ovdje naš sagovornik ponovo prekida priču. Ne može dalje razgovarati. Emocije su tegobne i pomiješane su sa potresnim sjećanjima na prizore strijeljanja koje je zatekao kada su zločinci završili svoj krvavi naum i odvezli se u terenskim vozilima. Na jednom od njih je velikim slovima pisalo “pokolj”.
Ramiz pogledom prelazi preko mezarja. Boreći se da zadrži suze i milujući nišan sina Asima, još tiše progovara: “Sve je to moja bliža familija. Omer mi je daidžić, pa Muhamed, žena, dvoje djece… Šta da kažem? Suprugu i sina ukopao sam prije osam godina, ali dženaza kćerki mnogo mi je teže pala. Valjda godine. Valjda zato što znam da su sada svi tu. Prerano i prebrzo su mi ih uzeli, a niko nije kažnjen. Za pola sata sve su ih pobili i niko ništa. Ne znam, ne mogu objasniti šta osjećam i kakav je to bol”, završava svoju ispovijest Ramiz, koji je sa Džemalom uspio preživjeti taj dan, ali i ratne godine koje su uslijedile.
Danas živi u Americi, gdje je zasnovao porodicu. Oženjen je i otac je dvojice sinova.
Rijetki su stanovnici Zaklopače koji su preživjeli 16. maj 1992., kada je ubijeno 59 bošnjačkih civila, od kojih je 12 djece. Samo iz porodice Hodžić zločinci su ubili 26 članova. Između ostalih, ubijeni su: Ibro Hodžić (67) i njegovih petorica sinova Bećir (44), Huso (41), Haso (39), Hamdija (32) i Safet (29), zatim Šaban Avdić (61) i njegovi sinovi Mustafa (33) i Salim (28), te trojica braće Hamidović: Alija (40), Asim (26) i Hašim (34). Ubijena je majka Hata Hodžić (36) zajedno sa sedmogodišnjim sinom Salihom. Razorene su porodice: Berbić, Dugalić, Hreljić, Ibišević, Mahmutović, Salihović i Selimović.
U krvavom pohodu na Zaklopaču prekinuto je 12 djetinjstava. Ubijena djeca su: Admir (Fadil) Hodžić (7), Naida (Fadil) Hodžić (4), Admira (Rifet) Hodžić (8), Anesa (Ramiz) Hodžić (8), Asim (Ramiz) Hodžić (6), Mersudin (Huso) Hodžić (15), Sadmir (Behadil) Hodžić (11), Sedin (Behadil) Hodžić (16), Salih (Hasan) Hodžić (9), Edin (Osman) Salihović (13), Edina (Osman) Salihović (9), Nedžad (Salko) Salihović (13).
Sud BiH potvrdio je 1. novembra 2016. optužnicu protiv: Radomira Pantića, rođenog 6. januara 1964. godine u Vlasenici, Branka Jolovića, rođenog 4. septembra 1957. godine u Milićima, Milomira Miloševića, rođenog 22. jula 1961. godine u Vlasenici, Nenada Vukotića, rođenog 2. maja 1960. godine u Milićima, Nikole Lošića zvanog Niđo, rođenog 28. januara 1965. godine u Milićima. Na ročištu o izjašnjenju o krivnji, održanom 9. maja ove godine, optužena petorka se izjasnila da nije kriva.
Potraga za žrtvama trajala 10 godina
Sud BiH je u drugi predmet izdvojio Blagoja Vojvodića, rođenog 27. septembra 1962. godine u Vlasenici i Čedu Bogičevića, rođenog 4. marta 1971. godine u Vlasenici.
U saopćenju iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine navodi se da se optuženi terete da su “u svojstvu pripadnika policijskih i vojnih struktura Vojske Republike Srpske, u proljeće 1992. godine počinili ratni zločin nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti u mjestu Zaklopača, općina Milići. Zločin za koji se optuženi terete počinjen je 16. maja 1992. godine, prilikom organiziranog vojnog i policijskog napada na selo Zaklopača, kada je u njihovim domovima, dvorištima i okolnim objektima ubijeno najmanje 57 civila bošnjačke nacionalnosti među kojima je bilo žena, djece i staraca (…) koji su ostavljeni na mjestima ubistva, da bi dan nakon toga bilo izvršeno uklanjanje leševa i ukopavanje u masovne grobnice…”.
Optuženi se terete da su lično i direktno, naoružani automatskim i drugim oružjem, sudjelovali u ubistvima žrtava koje su ubijane pojedinačno i u manjim grupama, na više lokacija u selu.
“Za žrtvama se tragalo duže od 10 godina, da bi u masovnoj grobnici 2004. godine bio otkriven i identifikovan najveći broj žrtava”, piše između ostalog u saopćenju Tužilaštva BiH od 6. oktobra prošle godine.
Danas, četvrt stoljeća poslije, preživjeli svjedoci masakra ističu da oduzimanje slobode ikome i nijedna kazna na svijetu ne mogu ni djelimično umanjiti njihovu bol za izgubljenim životima najmilijih. No, poručuju da im samo pravna satisfakcija može dati snagu da se sa tim bolom nekako i dalje nose. Žrtve će svakako, ako se osumnjičenima i presudi, svoju bol odšutjeti, jer kao što reče otac Ramiz Hodžić: “Osjećanja nakon što ukopate dvoje djece, suprugu, desetine rođaka i komšija ne mogu se nikako opisati”.
Izvor: anadolija
