Kolumne

KOLUMNA: Pretvaraju li se današnje generacije u robote?










Sjećam se svog djetinjstva krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Bio sam dio generacije koja je rođena u ratnim godinama, ali se tih ratnih godina obzirom na dob skoro i ne sjećam. Također, bio sam dio generacije koju je “zakačio” početak ekspanzije informacionih tehnologija – gejming konzola, računara i interneta – koje su se stidljivo počele uvlačiti u skromne bosanskohercegovačke domove istrošene ratom. Tih godina sam dobio prvi računar, tzv. “Pentium 1”. Tad nismo mogli ni sanjati u šta će se sve pretvoriti današnja gejming industrija pa smo bili impresionirani igrama kao što su Tetris, Super Mario, Fifa 2001 i prvi nastavak kultne franšize Pro Evolution Soccera koja se i danas s velikim uspjehom proizvodi i igra diljem naše države. Ipak, ja sam dio generacije kojoj je Roberto Carlos, fenomenalni brazilski lijevi bek, igrao klasičnog centarfora.

Iako smo bili fascinirani svim tim novim stvarima koje su se počele pojavljivati na tržištu i dalje smo s pažnjom pratili kazaljke na školskim satovima iščekujući kad će odzvoniti zadnji sat kako bismo veselo istrčali na školsko dvorište i zaigrali fudbala sa flašom, ako kojim slučajem ne bismo imali loptu, ili pak basketa. Mnogo novih patika se pocijepalo zbog svih tih ludorija. Kod kuće sam zbog toga  često fasovao polijepe batine pa bih narednih sedam do deset dana nosio majice dugih rukava i trenerke kako se modrice ne bi vidjele.

Za vrijeme ljetnih praznika u kući sam provodio minimum svog vremena. Trčali smo po livadama, pentrali se na drveće i pravili kućice na drvetu, krali komšijine trešnje, jabuke, džanarike, igrali čepića, planova, žmire i kadije do kasno u noć. Dakle, nismo bili asocijalni.

Prije nekoliko dana sam nakon višegodišnje pauze, a obzirom na obaveze,  izašao na školsko dvorište kako bih zaigrao uličnog basketa. Svi moji drugari iz djetinjstva su odrasli te se nismo mogli ni skupiti zbog toga što su pojedini imali različitie privatne obaveza kako porodične tako i poslovne. Ipak, ono što mi je privuklo pažnju i pomalo me razočaralo je bilo  to što djece uopće nije bilo na igralištu. Šta se to dogodilo sa društevnim igrama? Da li su ih zamijenile društvene mreže? Da li su današnji klinci postali asocijalni? Milion malih misli prolazilo mi je kroz glavu. Čini mi se da sam transformirajući se iz dječaka u mladića nekako uspio da propustim određena načela i kodekse odrastanja novih generacija.

Prošle godine sam odrađivao pripravnički staž u jednoj osnovnoj školi u Tuzli. Ispunjen entuzijazmom i elanom prihvatio sam se rada sa klincima. Ubrzo sam shvatio da sve ono što sam zamišljao pada u vodu. Današnji klinci ne čitaju knjige i stripove, ne gledaju filmove, ne slušaju kvalitetnu muziku, ne zanima ih umjetnost niti bilo kakav vid dugoročnog znanja. Današnje generacije su čini mi se klik, instant generacije.

S druge strane, primijetio sam da su međuljudski odnosi današnjih generacija vrlo površni i nestalni. Ne postoje stalna prijateljstva, druženja bez interesa. Svaki vid socijalizacije se vezuje za određene interesne sfere, a svi oni se kunu jedni u druge iako to ne misle – prividno se vole i poštuju.

Ja nemam egzaktan odgovor na sva ova pitanja i šta to utječe na omladinu, ali neko je nekad rekao da je s vremena na vrijeme  bolje postaviti pravo pitanje nego dobiti ispravan odgovor.

Moje okvirno mišljenje je da globalizacija, mainstream sadržaji te popularna (ne)kultura utječu općenito na društvo a samim time i na mlade generacije koje, u svijetu u kojem ih jedan klik na internetu dijeli od cjelokupnog znanja ikad, postaju zaglupljene i nezainteresovane.

Da li se pretvaramo u robote? Mislim da će nam odgovor na to pitanje donijeti budućnost.

Autor: Muhamed Zimić

 

 



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button