Deseci hiljada Rohinja muslimana bježe od diskriminacije i smrti u Mijanmaru. U regiji Arakan, koja broji oko 3,1 milion stanovnika, Rohinja je oko 40 posto, odnosno od milion do 1,3 miliona, ovisno o procjenama pošto tačan podatak ne postoji.
Vlasti tvrde da se samo bore protiv “terorista” tzv. Vojske spasa Rohinja Arakana (ARSA), da je govoriti o “genocidu” pretjerano jer je u zemlji živi više od milion muslimana, a da je ubijeno “samo oko 400 islamista koji su napali budističko pleme Mro”.
Milion ljudi bez državljanstva
Suština problema je da su tadašnje vlasti Burme 1982. donijele Građanski zakon, odnosno zakon o državljanstvu. Zvanična politika današnje Unije Mijanmara priznaje 135 raznih etničkih grupa, ali ne i Rohinje. Štaviše, oni se uopće ne smatraju državljanima Burme. U njihovim izvodima iz matične knjige rođenih ne može stajati mjesto rođenja i oni u praksi ne mogu dobiti državljanstvo Mijanmara.
Da bi prijavili rođenje ili smrt člana porodice, Rohinje plaćaju posebne takse. Da bi se vjenčali moraju dobiti dozvolu vlasti. Iznosi tih taksi su toliki da ih tjeraju u susjedni Bangladeš da se tamo vjenčavaju, ali ni Bangladeš im nije baš obećana zemlja. U Mijanmaru samo Rohinje za svoje posjede plaćaju tako visoke poreze vrlo brzo postaju bezemljaši.
Vojni režim Mijanmara već decenijama zabranjuje Rohinjama da izaberu mjesto življenja. Da bi otputovali iz sela u selo ili do grada, Rohinje su morale pribavljati posebna odobrenja. Pravo na kretanje im je iz godine u godinu sve više ograničavano, tako da je postalo gotovo nemoguće zaposliti se i raditi, dobiti odgovarajuću ljekarsku pomoć…
Rohinjama je uskraćivano i pravo na obrazovanje. Učenici su odustajali od daljnjeg školovanja ili pokušavali otići iz zemlje. Jedino školovanje je ono osnovno i ponegdje srednje koje stječu eventualno u medresama i džamijama koje im je zabranjeno graditi.
Mijanmar istovremeno ne poznaje dvojno državljanstvo. Onima koji uzmu neko drugo, automatski im se oduzima mijanmarsko.
Vlasti ih smatraju ilegalnim imigrantima
Puni državljanin je onaj čiji su preci rođeni u toj zemlji prije 1823. i anglo-burmanskog rata. Pridruženi državljani su oni koji su dobili državljanstvo do 1948. kad je ta zemlja stekla neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva. Naturalizirani državljani su oni koji su živjeli u Mijanmaru prije 4. januara 1948. godine, a koji su aplicirali za državljanstvo nakon 1982. Rohinje vlasti smatraju ilegalnim imigrantima i nemaju nikakva prava.
Kad se vratimo u prošlost, prema popisu iz 1869. su u Arakanu živjele oko 24.000 muslimana, a pokrajina je brojala oko 447.000 stanovnika. Godine 1931. je u toj pokrajini živjelo oko milion ljudi, a kao muslimani se izjasnilo oko 255.000. Prema popisu iz 1983. godine, u toj pokrajini je živjelo oko dva miliona ljudi, a muslimana je bilo oko 580.000.
Ukupno u Mijanmaru živi oko 60 miliona stanovnika, a većinski budisti Rohinja muslimane vide isključivo kao bengalske muslimane koji dolaze da bi im oteli zemlju. Burmanski generali iz vojne hunte koja je vladala decenijama tom zemljom smatrali su da “ti ilegalni imigranti nemaju nikakve veze s Mijanmarom”.
Prema njihovom tumačenju, koje dijeli budistička većina Mijanmara od kojih je Bamara (Burmanaca) oko 68 posto i čiji je jezik ujedno i zvanični, Rohinje su tokom posljednja dva stoljeća dovodili Britanci iz oblasti Chittagonga, u današnjem Bangladešu, kako bi radili na poljima riže. Budisti im čak osporavaju ime Rohinja, smatrajući ga novotarijom i zovu ih prosto Bengalcima, uz dodatak “ilegalni imigranti”.
U izvještajima zapadnih medija jedan diplomat Mijanmara je 2009. uspoređivao “tamno braon” kožu Rohinja sa “svijetlom i nježnom” kožom budista.
– U stvarnosti, Rohinja nisu narod Mijanmara niti etnička grupa Mijanmara. Oni su ružni kao čudovišta – kazao je otvoreno u kamere.
Rohinje su brodovima preko Malajskog prolaza i Andamanskog mora pokušali izbjeći strašnim sudbinama svojih sunarodnjaka i dospjeti nadomak luka nade u Indoneziji, Maleziji ili Tajlandu. Međutim, ostali su zarobljeni na brodovima, bez vode, bez hrane, bez lijekova, bez pomoći i bez mogućnost da se bilo gdje iskrcaju. Iako su primile dosta prognanika, zemlje u koje su se Rohinje zaputili odbile su prihvatiti sve njih.
Prema podacima UNHCR‑a, samo u prva tri mjeseca 2014. je u Indoneziju i Maleziju prokrijumčareno više od 87.000 Rohinja. Oni su bili izgladnjivani, zlostavljani, čak i zarobljavani u Tajlandu, odakle su krijumčari za njih od njihovih porodica koje su ostavili iza sebe tražili otkupninu. Danas ih oko pola miliona živi u Bangladešu, a ostali u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Tajlandu, Maleziji…
Rohinje sebe smatraju posebnim narodom, autohtonim u mijanmarskoj državi Rakhajn (kako nazivaju pokrajinu Arakan). Navode da su se naselili ondje i prije 15. stoljeća, da govore zasebnim rohinja jezikom, da su muslimani i etnički srodni Bengalcima i burmanskim Indijcima.
Prema jednom škotskom naučniku koji je u 18. stoljeću izučavao jezike Burme, i samo ime “Rohinje” na njihovom jeziku znači “starosjedioci Arakana”, dok su Rohinje sklone vjerovati da im ime potječe od arapskog “rahma” i da to znači “Božiji blagoslov”.
Doseljavanja i preseljavanja
Ime “Mijanmar”, koje nosi od 1989. godine, osporava se i u samoj ovoj državi, ali ga je u svijetu većina država i medija prihvatila, uključujući i Ujedinjene nacije gdje se smatra da svaki narod i država ima pravo sama sebi dati ime. Međutim Britanci koji su vladali tim krajevima, Kanađani i Amerikanci koji još ustrajavaju na imenu “Burma” kao svojevrsni otpor vojnoj hunti koja vlada državom. Zvanični mediji u tim zemljama najčešće koriste ili UN-ov naziv ili oba istovremeno.
Što se tiče pokrajine Arakan, ona se nalazi na zapadu Mijanmara, graniči s Bangladešom i u vrijeme doseljavanja prvih muslimana, prema nekim podacima u 14. stoljeću, bio je nezavisno kraljevstvo. Drugi opet navode da su prvi muslimani stigli u ta područja oko 1000. godine kao trgovci, vojnici plaćenici, ali i kao školovani savjetnici tamošnjim kraljevima. Većina stanovništva su danas Arakanci budisti. Višestoljetnu koegzistenciju budista i muslimana Arakana krajem 18. stoljeća prekinuli su budistički Burmanci s juga zemlje.
Osvojili su Arakan, pobili skoro svo muško muslimansko stanovništvo, a ono što je preživjelo, prognali u Bangladeš. Od tad počinje i više stoljeća traje progon muslimana Rohinja iz Arakana i drugih burmanskih pokrajina, koji povremeno poprima formu genocida.
Sami Burmanci su se u dolinu rijeke Iravadi, koja je bila i jest geografska, ekonomska i kulturna kičma ove zemlje, naselili u devetom stoljeću. Njihov jezik i kultura, a i religija koju su prihvatili – teravada budizam – postali su dominantni u zemlji. Budista je danas oko 80 posto, kršćana oko sedam, muslimana četiri, a hinduista, koji su nekad bili većina, danas je oko jedan posto.
Burma je prošla stogodišnji period britanske kolonijalne uprave, okončan 1948. godine. Nezavisnost je stekla 1962. godine, a od tad je na vlasti vojna hunta. Generali su se 1988. samo politički maskirali u Burmansku socijalističku partiju i vladali u jednopartijskom sistemu po uzoru na sovjetski. Zemlju bogatu dragim kamenjem, naftom i plinom, korumpirana vlast, izolacija i godine stagnacije doveli su među najsiromašnije zemlje Jugoistočne Azije.
Prinudni rad je u Mijanmaru uobičajena praksa, ali je u slučaju Rohinja poprimio forme koje graniče s robovlasničkim odnosom države prema toj manjini. Bez primjera u svijetu i možda najciničniji potez države u projektu raseljavanja Rohinja bila je izgradnja tzv. sela po modelu, namijenjena za naseljavanje Burmanaca budista. Ta su sela na vlastitoj zemlji koji im je oduzela država, prinudnim radom gradile same Rohinje. Država im je oduzela i obradivu zemlju i dodijelila porodicama koje je naselila u ta sela.
Neće ih nijedna zemlja, osim kao robove
Čak je i predsjednik Mijanmara, Thein Sein, pozivao “ilegalne Rohinje da se iseljavaju u treće zemlje”. Tužna je činjenica da zločine protiv Rohinja nije osudila ni Mijanmarska disidentkinja, višegodišnja zatočenica tamošnjeg režima i dobitnica Nobelove nagrade za mir, Aung San Suu Kyi koja je danas na funkciji koja bi se mogla nazvati premijerskom. Njenu šutnju su kritizirali i nobelovci Dalaj Lama i Desmond Tutu, kao i brojni svjetski mediji.
U etničkom čišćenju koje je pokrenula Burma 1978. godine je 207.172 Rohinja prebjeglo u Bangladeš. U novom valu etničkog čišćenja početkom 1990-ih, u Bangladeš je prebjeglo 250.000 Rohinja. Nakon protjerivanja natrag u Burmu, u Bangladešu ostalo 21.500 izbjeglih Rohinja. U junu 2012. ih je raseljeno dodatnih 90.000.
Prema podacima UNHCR-a, na emigrantskim brodovima za Maleziju i Indoneziju je u prva tri mjeseca 2014. prokrijumčareno, odvezeno u Tajland, pa zlostavljano oko 87.000 Rohinja. Brodovima prema Maleziji, Indoneziji i Tajlandu je u prvih pet mjeseci 2015. krenulo 58.000 Rohinja i drugih burmanskih muslimana.
Za oko 25.000 prognanika, na šest brodova, odbijeno je iskrcavanje u drugim zemljama. Oni koji su se iskrcali najčešće su prodani u roblje, a žene su prisiljene na prostituciju. Tajlandska vojska je brojne brodove sa izbjeglicama odvlačila na otvoreno more prepuštajući ih “laganoj” smrti.
Istrebljenje Rohinja pojačalo se prošlog proljeća kad su gomile budista, koje su na nasilje navodili lokalni političari, napale sela Rohinja. Incidente je navodno izazvalo silovanje i ubistvo mlade budističke žene u maju, poslije čega je najmanje 170 muslimana ubijeno, a 125.000 natjerano u bjekstvo iz njihovih kuća.
Vlast je u junu odgovorila proglašenjem vanrednog stanja i slanjem hiljada vojnika kako bi navodno zaštitili Rohinje i iskorijenili “radikalne muslimane koji podržavaju ISIL i druge terorističke organizacije”. Istovremeno je donesen zakon prema kojem Rohinja porodice ne mogu imati više od dvoje djece. Politika nemiješanja u poslove vojne hunte u Rangoonu bila je važnija od ljudskih prava proganjanih muslimana.
Šutnja i prebacivanje odgovornosti
Tek prije par mjeseci krenule su osude mijanmarskog režima, ali i prebacivanje odgovornosti za Rohinje, od zemlje do zemlje. Najemotivnije reakcije došle su od afričkih muslimana. Konkretno se samo zapadnoafrička zemlja Gambija ponudila da primi sve preostale izbjeglice.
Susjedi ne pokazuju mnogo razumijevanja. Vlasti Bangladeša su prošlog juna bez objašnjenja vraćale izbjeglice – uključujući i tri broda sa stotinjak Rohinja muslimana od kojih su 80 bili djeca – koji su pokušali da preko granične rijeke Naf pobjegne od nasilja u svojoj zemlji i pridruže se nekih 300.000 sunarodnjaka koji žive u Bangladešu. A ni tamo se ne bi usrećili.
Uvjeti u kojima žive po provizornim izbjegličkim logorima opisuju se kao strašni. Human Rights Watch tvrdi da se prema njima ponašaju okrutno ograničavajući im humanitarnu pomoć ne bi li ih odvratili od bijega iz Mijanmara.
Prema podacima Ujedinjenih nacija, više od 27.000 arakanskih muslimana stiglo je u Bangladeš, a još oko 20.000 čeka na granici. U toj državi je već 400.000 izbjeglih Rohinja i ona je poručila da ih neće više prihvaćati. U rješavanje problema konkretnije se uključila tek Turska.
– Razgovarali smo za zvaničnicima Bangladeša i poručili smo im ‘otvorite vrata Rohinja muslimanima, Turska će snositi sve njihove troškove’ – izjavio je ministar vanjskih poslova Republike Turske Mevlut Cavusoglu.
Dodao je da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan vrlo angažiran na rješavanju ovog problema, te da je obavio razgovore s predsjednicima Indonezije i Malezije, kao i s generalnim sekretarom UN-a te da je u Organizaciji islamske saradnje pokrenuta inicijativa za rješavanje ovog problema.
Vlasti tvrde da se bore protiv terorista
Mijanmarske vojne vlasti tvrde da je problem preuveličan, ali i da su pobunjenici Rohinje krajem prošle sedmice izveli niz koordiniranih napada na mijanmarske snage na sjeveru provincije Rakhine.
– Ako govorimo o preko milion muslimana u Mianmaru, od koji je domove napustilo najviše 50.000 i 400 ubijenih u sukobima, od čega najviše “terorista” tzv. Vojske spasa Rohinja Arakana (ARSA), onda je govoriti o “genocidu” pretjerano. Oni su napali budističko pleme Mro, koje broji između 20.000 i 40.000 ljudi, koje je pobjeglo pred rušilačkim bijesom “islamista ARSA” snaga. Ruše budističke hramove i uništavaju kipove Bude. No, to se ne navodi u izvještajima – saopćila je tamošnja vojska.
I dok mijanmarska vlada kaže da je njezin odgovor bio “u skladu sa zakonom” i optužuje militante iz redova Rohinja za spaljivanje kuća, izbjeglice koje su došle u Bangladeš optužuju vojnike za spaljivanje domova i za neselektivnu bombardiranje i pucnjavu.
Izvor: faktor
