Ovo je nenormalno stanje, jedna ogromna trauma, ne samo na ličnom nego na društvenom nivou. Treba zapamtiti nekako da su u nenormalnim okolnostima samo osjećanja normalna, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) psihologinja Vera Kelava.
Emocije koje ljudi prolaze u izolaciji ili samoizolaciji su normalne, ističe Kelava.
“Sve što nam se dešava strahovi, neizvjesnosti, pa čak i panike su normalna stanja, s tim što paniku treba što je moguće više kontrolisati, pogotovo selekcijom informacija. Panika je problem, u smislu ne same zaraze, nego neizvjesnosti: ‘Šta će se desiti, kako će to uticati na ekonomiju? Da li ću ostati bez posla? Da li će mi djeca završiti školu?'”, navodi Kelava.
“Tu je”, kaže, “milion nekih strahova koji se javljaju i koji preplavljuju”.
“Pogotovo, jer su ljudi mnogo izloženi različitim izvorima informacija, mnogo čitaju, ne znaju kako da selektuju. U moru, kako da kažem, dvosmislenih informacija uđu u neko stanje opšte panike koje ne mogu da savladaju i koje onda prouzrokuje da se panika širi kao zaraza. Prenose to na svoje ukućene, na ljude sa kojima komuniciraju”, objašnjava Kelava.
SVI U STANJU POTREBE
Ona ističe da su ljudi u Bosni i Hercegovini navikli da kada im je teško razgovaraju sa najbližima, kako bi došli do razrješenja ili olakšanja. Ali, kako kaže psihologinja, ova situacija je svima teška, svi su nekom stanju potrebe, tako da većina, sudeći prema tvrdnjama onih koji se javljaju Centru za mirovne studije, nemaju kome da se obrate u ovakvoj situaciji.
“U početku su se javljali, prvenstveno ljudi iz dijaspore, koji su se na neki način našli zarobljeni. Zarobljeni u smislu da nisu u mogućnosti tamo da ostvare nekakvo boravište ili su radili bez ugovora ili su dobili ugovor, a ne mogu do kraja da regulišu svoj boravak, jer su zatvorene institucije, a ne mogu da napuste tu zemlju i da pronađu adekvatan prijevoz i pokušavaju sa našim ambasadama da riješe tu svoju situaciju. Često im se porodice nalaze u Bosni i Hercegovini, pa su često zabrinuti. Izuzetno je teško kad ste daleko od svojih voljenih, uvijek nekako želimo da je porodica na okupu. Pogotovo kada su u pitanju muški članovi, da im omoguće neku sigurnost i psihološku, a i fizičku prisutnost, koja olakšava i njima situaciju. Dosta nam se javlja ljudi iz Hercegovine”, priča ona.
INDIVIDUALNA I GRUPNA PSIHOLOŠKA PODRŠKA
Razgovori koje vode tri stručne osobe u Centru za mirovne studije u Banjaluci traju od 45 do 50 minuta. Susreti se dogovaraju putem e-maila, a važno je imati Skype da bi se putem internet video komunikacije održala individualna i grupna psihološka podrška građanima BiH.
“Za ljude koji se nalaze u ozbiljnom psihološkom stanju potrebe zakazujemo već sutradan ili u roku od tri dana, sve zavisi. Za neke osobe je dovoljan jedan razgovor a u nekim situacijama radimo skoro svaki dan sa istom osobom”, objašnjava psihologinja.
Svoje iskustvo i znanje u oblasti neuropsihijatrije za vrijeme pandemije korona virusa nudi i specijalista neuropsihijatar Osman Sinanović, profesor emeritus Univerziteta u Tuzli.
“Teško vrijeme! Ovo nikada do sada nije bilo u istoriji čovječanstva i naravno kada je teško vrijeme potrebni i specifični potezi, kako onih koji organizuju život tako i nas kojih se to tiče”, kaže on.
Sinanović objašnjava da se u ovakvim stanjima pogoduju razvoj hroničnog stresa, na šta ljudi drugačije reaguju.
“Jedni ignorišu problem, a drugi ga prenaglašavaju, to su dva neka pola. Dakle, nije dobro ni jedno ni drugo”, kaže u razgovoru za RSE Sinanović.
OSMIŠLJAVANJE STRUKTURE DANA
Da bi se sačuvalo mentalno zdravlje tokom izolacije i samoizolacije, neurolog koji je iskustvo stekao radom na Psihijatrijskoj i Neurološkoj klinici Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, kaže da je važno sačuvati optimizam, jer iako je pandemija i situacija nije uobičajena, treba pokušati biti strpljiv i tolerantan u komunikaciji. Savjetuje da se osmisli struktura dana provedenog u izolaciji.
“Postoji način da izguramo do kraja, ovo će proći. Nije lako biti izolovan, jer je to redukcija naše slobode, i to se teško se podnosi, međutim, mora se osmisliti vrijeme, mora se osmisliti dan. U ovakvim situacijama se možemo ponašati infantilno, pa zamijeniti noć za dan, to nije dobro. Dakle, ako sam ranije išao na spavanje oko ponoći, treba pokušati to zadržati. Ako sam ustajao negdje do devet sati, treba to sačuvati. Treba napraviti plan dana, plan sedmice, pa čak i plan mjeseca”, kaže Sinanović.
Slično savjetuje i psihologinja iz Banjaluke Vera Kelava. Njena preporuka je da ljudi pokušaju normalizovati svoja osjećanja, jer napominje ona, nisu jedini kojima se to dešava.
“Problem u ovoj situaciji je bespomoćnost. To je jedno osjećanje koje mi kao ljudski rod najteže podnosimo. Kako izaći iz bespomoćnosti jeste da čovjek bude aktivan, odnosno da drži pod kontrolom. U kojem smislu aktivan, sad nam je najvažniji zadatak da zaštitimo sebe, svoju porodicu, svoje voljene od mogućnosti zaraze. Treba poduzeti sve mjere koju propisuju zvanične institucije i taj način dok provodi te aktivnosti, čovjek ima ideju kontrole nad svojim životom i aktivne uloge ne samo u svojoj porodici, već i cjelokupnom društvu i to ih razrješava bespomoćnosti”, poručuje Kelava.
UMJERENO JELO I FIZIČKA AKTIVNOST
Neuropsihijatar iz Tuzle preporučuje mnogo toga u doba pandemije, izolacije i samoizolacije. Prije svega, to se odnosi na umjereno jelo i ograničeno gledanje televizije, posebno informacija o korona virusu, jer su vijesti, kako kaže, uglavnom ‘frustrirajuće’. Savjetuje da se odvoji vrijeme i za fizičku aktivnost.
“Mislim da ne treba posezati za anksioliticima i antidepresivima. Mada u izolacija raste anksioznost, tjeskoba, zabrinutost, i sa somatskim simptomima, osjećaj gušenja, lupanja srca… ne vidim perspektivu, bezvoljan sam. Međutim, ne treba posezati za antidepresivima, jer to je štap, ja to doživljavam tako kao neuropsihijatar. To je štap koji je dobro imati kada ne može drugačije. Nije dobro baš taj štap njegovati, nego trebamo se osposobljavati da možemo hodati bez njega”, objašnjava on.
Svjetska zdravstvena organizacija 11. marta je proglasila pandemiju. Ozbiljnost situacije shvatile su mnoge organizacije, javne i civilne, te privatne i ponudile su besplatnu psihološku pomoć kroz stručne savjete.
Neke, poput Kantonalne javne ustanove “Porodično savjetovalište” u Sarajevu, psihološkog savjetovališta Psychopractice, te Crvenog križa Federacije BiH, putem telefona i razgovara pokušavaju pomoći pojedincu da očuva mentalno zdravlje.
Izvor: Fokus.ba
