Jedan od rijetkih civila preostalih u Hersonu opisuje za Guardian svoju svakodnevnu borbu za preživljavanjem pod ruskom okupacijom.
Nakon 15 sati nema ljudi na ulicama
Više od osam mjeseci nakon što su ruski vojnici zauzeli Herson, grad je sumoran. Sve je zaleđeno, skriveno. Poslije 15 sati nema ljudi na ulicama. Ujutro izađu kupiti namirnice i onda sjede doma.
Herson pljačkaju Rusi. Sve uzimaju: spomenike, vatrogasna vozila, vozila hitne pomoći i uredske stolice. Provaljuju u stanove. Čak su i prozori gradske vijećnice nestali. U tijeku je totalna organizirana pljačka grada. Automobili prevoze plijen do rijeke, a odatle se čamcima prevoze na lijevu obalu.
Žele da odemo, ali mi ostajemo
Automobil s razglasom vozi gradom pozivajući stanovnike da odu, a tijekom noći šalju se SMS-ovi. Ali, kao i ja, mnogi moji prijatelji su ostali. Kupujemo hranu i spremamo zalihe vode. Ne vjerujemo u prisilnu evakuaciju. Priča se da su ljudi odvedeni u udaljena područja Rusije – ali to su samo glasine.
Interneta u Hersonu praktički nema. Komunikacija je nestala, a čak su i ruski TV kanali prestali emitirati. Zato postoji toliko glasina. Često čujemo artiljerijsku paljbu i čekamo da prestane.
Na neki su način životni uvjeti normalni
Ima vode i struje, grijanje radi, smeće se odvozi. Hrane ima, ali cijene hrane svakodnevno rastu. Neke trgovine i bolnice su zatvorene. Iako nedostaje medicinske opreme, čitam na Facebooku da liječnici porađaju bebe. Negdje su našli staru ginekološku stolicu, alate i lijekove i rade. I u ratu se rađaju djeca. U Hersonu su ostale tri ljekarne. Ne trebaju mi lijekovi. Ne žalim se na svoje zdravlje.
Zadnjih nekoliko mjeseci pripremam hranu za zimu. U okupiranom gradu dani prolaze sporo i monotono. Moraš pronaći nešto za raditi.
Ne osjećam se sigurno
Ruski vojnici vas mogu zaustaviti na ulici i privesti. Mogu vam provaliti u stan, pretražiti ga i odnijeti bilo što. Moj stan je već pretražen i bili smo zatočeni u vikendici, koja se nalazi u blizini. Pretukli su me i i strpali u zatvor. Oduzeli su mi putnu opremu – ruksak, šator, novac, telefon i laptop – ali nisu našli ništa inkriminirajuće te su me dan kasnije pustili u kućni pritvor.
U Hersonu je sada ostalo malo civila. Mislim 25% do 30%. Živim u višekatnici s 260 stanova. Navečer ne svijetli više od 20 prozora. Prije rata u Hersonu je živjelo oko 350.000 ljudi.
Uskoro, mislim da će desni dio zemlje biti oslobođen i da će Ukrajina pobijediti. Spremam se za borbu. Napravio sam zalihe hrane i vode, pripremio plinski plamenik i našao si rezervno mjesto za život. Opskrbio sam se i hranom za Huntera. Jako je teško čekati, ali vjerujem u oslobođenje. Mislim da će se to dogoditi ovaj mjesec.
Ljudima u okupiranom Hersonu sada je najvažnije preživjeti.
Razmišljam o tome što će biti nakon rata. Kad prođe okupacija, sanjam vidjeti svu rodbinu i prijatelje i vratiti se mirnom životu. Želim raditi, opuštati se, putovati. Drži me vjera u skoro oslobođenje grada.
Želim stvoriti obiteljsku poljoprivrednu tvrtku i svakako ću sa suprugom ići na hodočašće na Camino de Santiago. Možda nam se još netko pridruži. Planirali smo to napraviti još 2020. Ali dogodila se pandemija, pa rat. U 21. stoljeću rat su sposobni voditi samo krvoločni divljaci. Njima nije mjesto u civiliziranom svijetu.”
