Cijela godina od početka pandemije, trebala je Predsjedništvu BiH, entitetskim premijerima i Parlamentu BiH da zaključe kako je nabavka korona-vakcine državna stvar, koju treba organizovati s jednog mjesta, shvatiti kao prioritet prioriteta i kao krajnje ozbiljno pitanje, te da svoju neodgovornsot, nebrigu i neznanje ne mogu pravdati odnosom Kovaksa, proizvođača i distributera vakcine, za koju se još ne zna kada će zalutati i u BiH
PRIZNAJEM DA SAM LAKOUMNO POMISLIO da sam o koroni i odnosu prema njoj, a posebno o kašnjenju i neizvjesnosti u vezi sa vakcinom, zajedno sa onima koji se bave istim poslom, dosad rekao i napisao sve što je trebalo kazati. Za to da samog sebe korigujem, svojski su se pobrinuli članovi Predsjdništva BiH, entiteski premijeri i Predstavnički dom Parlamenta BiH, kad su u četvrtak, 25. februara – skoro godinu od početka pošasti korone – sjeli u Sarajevu i dokučili da se nastavak borbe protiv pandemije, uz prijeteće povećanje broja zaraženih i preminulih, napokon mora praktično shvatiti kao državna briga, usidriti na jedno mjesto i organizovati na drukčiji način u odnosu na dosadašnje paceraje, lutanja, improvizacije i političke ujdurme.
Ne znam da li su to učinili samo zbog „umjetničkog dojma“ ili zato da – jer je krajnje vrijeme – pokažu stvarnu odgovornost, ali sva tri člana Predsjedništva su se pohvalila jedistvenim stavovima i kazala ono što nam godi ušima. Milorad Dodik će, tako, reći da će BiH tužiti Kovaks mehanizam, jer smo odavo platitli 12,977 miliona KM za 1,2 miliona doza vakcine, a ne zna se kada ćemo ih dobiti. Željko Komšić izražava zabrinutost, jer je vakcina sve traženija roba na tržištu, a Evropom hodaju ljudi s torbama punim para i kupuju je nemilice. Šefik Džaferović je na istoj talasnoj dužini i kaže da smo platili vakcinu po 10,5 dolara za dozu, a sada se prodaje za 50 dolara po komadu.
OVO SU NAM, DAKLE, REKLI članovi Predsjedništva države, očito uvjereni u to da će nas to malo smiriti. Zaboravili su, međutim, na to da su nam dužni odgovor na pitanje zašto ono što su uradili tri dana prije kraja februara, nisu učinili – bar pola godine ranije? Jer, i tada je bilo jasno da je korona opasna i ozbiljna, i tada se znalo da će biti trke za vakcinom, i tada je moralo biti jasno da se imunizacija stanovništva mlože uspješno organizovati samo ako se to izvede na ozbiljan način i uveže sa jednog mjesta… Umjesto toga, i dalje imamo prebacivanje loptice odgovornosti i nadležnosti s adrese na adresu, npr. sa Vijeća ministara na entitete, sa entiteta na Ministatrstvo civilnih poslova, sa kantona na entitete… U toj gužvi na terenu, izgubio se pravi smisao efikasne borbe protiv korone, odgovor na pitanje kada ćemo doći do vakcine je bio sve dalji, a najjači utisak – da se naše sudbine nalaze u rukama ljudi koji su otužno nedorasli složenosti pandemijskih (ne)prilika – svakim danom se produbljivao.
U prevodu, vlast koja se izgubila u vremenu i prostoru pandemije, ponaša se slično slonu u staklarskoj radnji. Petljanje s nabavkom vakcine je na rubu skandala, a oni koji su trebali da povuku konkretne uvozne poteze – farmaceutske i slične firme, bježe od toga kao đavo od krsta, poučeni aferom „Respiratori“. U međuvremenu, uz vijest o tome da će „Fajzer“ ove godine na vakcinama zaraditi 18,4 milijarde dolara, Evropa se uveliko vakciniše, radi se to i u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji, samo BiH uporno ostaje crna rupa. Za šta su krivi svi, samo ne oni koji su stvarno krivi. I koji se zovu vlast na raznim nivoima u BiH. Tačnije: neki u toj vlasti, i to oni od kojih štošta životno važno zavisi.
KADA SE OVO SVEDE NA PRAKSU, na svakodnevni život, slika je više nego jasna, dakle odveć turobna i sumorna. Prošao sam ovih dana, u više navrata, tuzlanskim naseljem Stupine. U baštama desetak kafića (kao i na svlim takvim mjestima, ne samo u Tuzli), masa gostiju i doslovce nijedna maska na licima. Unatoč apelima za poštovanjem epidemioloških mjera, to je slika koja je maltene otvoren poziv virusu korone da nas opet masovnije zajaše. Uz ono kako se vlast ne snalazi, taj naš baš-me-briga odnos se skupo plaća. I govori ono što se u prvi plan istakne obično onda kad je neka ozbiljna tema u pitanju: ljudi smo kad smo vlasti potrebni na izborima i u plaćanju poreza i doprinosa, dakle u izvršavanju svojih d u ž n o s t i, a ovce smo za tu vlast onda kada treba ostavriti neko naše p r a v o, ovog puta osiguravanju korona-vakcine.
Zato bi odgovor na pitanje iz naslova, svakom od nas trebalo da je jasan. Istovremeno s onim što nam rade izvana, od susjeda i komšija do uhranjene briselske gospode, tako se kompletira slika vrlo opasne neizvjesnosti, svojstvene siromašoj, neuređenoj i nejakoj zemlji, kakva smo već dobih tridesetak godina. I zato ne trebaju čuditi visoka cijena koju plaćamo koroni, stepen smrtnosti među prvima u Evropi i fakture naše vlasti, u kojoj nas neki prije i više smatraju ovcama, nego ljudima.
Piše: Zlatko Dukić
