U malom vezirskom gradu Travniku, gdje se godinama svakodnevno prepliću izazovi bosanskohercegovačke svakodnevnice, jedna djevojka se izdvajakao izvor inspiracije. Jasmina Fajkić je odrasla u postratnoj Srednjoj Bosni u sedmočlanoj porodici u kojoj je samo otac radio i život prema njoj nikada nije bio blag. Uprkos tome ili zahvaljujući baš teškoj sudbini, ali i dobrim ljudima koji su tu sudbinu učinili podnošljivijom, njena životna priča je postala priča o hrabrosti, snazi i neumornoj predanosti iskonskom dobru koje je uvijek duboko osjećala.
“Osjećala sam kako je neprihvatljivo i tužno da ljudi kojima bolest smrtno prijeti ne mogu barem u svom graduići na liječenje. Moja sestra to nije imala i ja sam odlučila da doprinesem da drugi ljudi to dobiju. Od svjetskih sportista sam zatražila da doniraju dresove, koje sam potom stavila na aukciju, a nakon prodaje novac donirala za nabavku aparata za onkološki odjel u Travniku. Ni sanjala nisam da će se javiti Messi, koji je donirao svoj dres, Džeko, koji je dao kopačke, zatim Xavi, Tuka, Džumhur, Blanka Vlašić. Skupili smo 17 hiljada KM i taj aparat je nabavljen”, kazala je ova humanitarka.
“Meni je svaki dan zapravo misija da taj dan nekome uljepšam. Ne može to svaki dan biti neka akcija, niti novčana ili materijalna pomoć, ali će barem biti osmijeh i lijepa riječ. Nekad je nekome i to dovoljno. Šest i po godina sam radila na šalteru u Centru za pružanje usluga građanima u Travniku i svakome sam prilazila tako kao da sam ja jedina osoba koja će toj osobi uputiti lijepu riječ. Nekad je to zaista bilo tako, ali čak i kada nije, vjerujem da ta moja lijepa riječ nije nikome naštetila. Znam koliko su meni značile lijepe riječi, a kamoli lijepe geste prema meni i mojoj porodici”, kazala je Jasmina.
Prekretnica u Jasminom životu se desila prije ravno trinaest godina, kada joj je od karcinoma preminula sestra. Radi liječenja sestra je morala redovno ići u Sarajevo na radiologiju, jer Travnik u to vrijeme nije imao onkološki odjel. Kada joj je sestra umrla, odlučila je pomoći da se ovaj odjel otvori i uTravniku, te pokrenula akciju za nabavku dijela opreme.
“Dobro se zaboravi lako, ali i to je OK. Ljudi koji nesebično i iskreno daju ne traže da budu zapamćeni i da se o njima govori. Ono što ostaje je dobro djelo. To sjeme dobra koje sam ja, ali i mnogi drugi ljudi zasijali nekada prije, sad donosi plodove. Prvo ljudi daju novac, pa se onda u njima probudi osjećaj empatije i onda nije dovoljno dati novac, nego se moraju više uključiti. To je nagrada koja je meni dovoljna”, poručila je ova Travničanka.
Ljudi filantropskog srca dio su naših zajednica, a njihova dobra djela dio mnogih života koje su oplemenili. Često pod velom skromnosti, nesebično daruju svoje vrijeme, znanja i novac zajednici koju vole. Potvrda su tome da filantropija živi u našim gradovima, a vrijednosti koje žive oda društvu kakvo bi i naše moglo biti. Upravo zbog toga, od velike je važnosti u vremenu općeg nepovjerenja i beznađa istaknuti ovakve pojedince i zahvaliti im se što uprkos svemu i iznad svega vole ljude i vjeruju u bolje sutra. Serijal priča o Ljudima filantropskog srca, Fondacija tuzlanske zajednice donosi s ciljem podizanja svijesti o važnosti promocije kulture darivanja i jačanja povjerenja građana u rad civilnog sektora. Aktivnost se realizuje uz podršku Vlade Sjedinjenih Američkih Država, kroz USAID, u okviru programa Snaga lokalnog.
