Plač ostavljenog djeteta je bolniji i duži, razlikuje se od plača drugih beba. Ovaj plač kao da traži zagrljaj, ljubav – najveći je utisak medicinskih sestara i doktora koji brinu o bebama kojih se majke odreknu odmah poslije porođaja.
“Plač opstavljene bebe prestane čim ga privijemo na grudi i počnemo da pjevušimo. Tada u njihovim očima vidite odraz vaše ljubavi i to je ono zbog čega budemo sretni”, priča doktorica Valentina Videnović za “Blic”.
Od početka ove godine šest novorđenčadi, od kojih dvoje sa Daunovim sindromom, je ostavljeno u porodilištu, što je neslavni rekord u posljednjih deset godina.
“I prije desetak godina smo imali isti broj ostavljenih zdravih beba i to u rasponu od nekoliko dana, pa se porodilište pretvorilo u jaslice. Tada su djeca ostajala kod nas po tri, sada po mjesec dana“, prisjeća se Marina Kostić, najstarija među sestrama.
Sve tužne priče različite su na svoj način, ali emocije koje izazivaju bespomoćna ostavljena bića izazivaju slične emocije.
“U prvim danima potreba beba se ograničava na hranu, ali već od 10 dana traže društvo, da se maze i da im se priča“, objašnjava doktorica Mariana Nikolić Pavlović.
Ostavljene bebe su u zasebnoj, toploj sobi, u sobi na ginekologiji, tamo gdje stroga pravila ne dozvoljavaju kućnu atmosferu – baldahine, šarene zidove i igračke koje se vrte iznad kreveca, ali ovdje tvrde, da uspijevaju da im nadoknade ljubav majke i oca, bake i deke.
“Kada majka odlazi, a mnoge i ne okreću glavu, bebe su veoma uznemirene, kao da znaju da im se nešto prelomno dešava u životu. Međutim, od tog trena, one prestaju da budu brojevi i postaju naša djeca. Sa svakim danom ljubav je jača, toliko da ih ne odvajamo od naših grudi. Iako bi trebalo sve vrijeme da budu u svojoj sobi, mi ih stavimo na rame, pa ih nosimo sa sobom. Najviše vremena provodimo s njima u sestrinskoj sobi”, pričaju sestre…
Imena za ljubav i sreću
Bebe dobijaju imena, koja su u upotrebi dok ih ne prihvate hranitelji. Ove godine imali su Veru, Nadu, Željka, Ljubicu, Maju i Dušicu.
“Zato što im želimo ljubav i sreću u životu. Meni je neverovatno da tako mala beba ima potrebu da joj se priča, pa kada je animiraš kao da i ona želi da progovori“, kaže još neudata sestra Milica Cakić, koja plač napuštene bebe umiruje sa „nina, nana“ jer ne zna drugu pjesmicu.
I kad uđu u treću, četvrtu nedelju, ostavljene bebe imaju redovnu vizitu. Šta više, sestre ih mjere svaki dan i svakom dodatom gramu se raduju kao prave majke. Ne ostavljaju ih bez igračaka, onih malih gumenih, kupuju im krišom, a bolnica sve ostalo.
Kada mjesec dana kasnije hranitelji dođu po bebu svo osoblje se okupi da je otprati.
“Špalir od ljekara i sestara, a najpočastvovanija je ona sestra koja je oblači. Ode, a mi ostanemo da plačemo. Ipak, bolja je to varijanta od one kada su se djecu slali u Zvečnasku“, pričaju seste Jelene Stanisavljević i Milica Đorđević.
Beba nastavlja život kod hranitelja, uglavnom iskusnih, gdje se se često ponavlja situacija.
“Ne odvajam ga od svoje djece, posebeno što je umiljatije od mojih. Obasipam ga poljupcima po cijelom tijelu, klackam ga dok spava, a stalno mi je na umu kakva će mu sudbina biti poslije usvajanja“, priča usvojiteljka jednogodišnjeg djeteta, kojeg je u svoj dom donijela pravo iz porodilišta.
Bebe sa Daunovim sindromom
Predrag Momčilović iz Centra za socijalni rad kaže da bebe sa Daunovim sindorom najčešće dobijaju nove roditelje iz inostranstva.
“Naše dvije bebe su na spisku za usvajanje. Ako se u narednih godinu dana ne nađe usvojitelj iz Srbije, biće stavljene na listu za inostrano usvojenje i taj postupak ne vodimo mi već ministarstvo“, kaže Momčilović.
