Najobrazovaniji i najhumanija Srpkinja Isidora Sekulić, književnica, prevodilac i književni kritičar, član Srpske kraljevske akademije i prva žena akademik u Srbiji i prvi predsjednik Udruženja pisaca Srbije, rođena je 1877. godine u bačkom selu Mošorinu, a umrla 1958. godine u Beogradu.
Još davne 1941. godine o bosanskom jeziku i govoru piše esej koji teško da će moći neko tako napisti. Ovaj njen esej je potvrda da je njeno stvaralaštvo zaista izraz i praznik pisane riječi. Isidora Sekulić je živjela u svijetu jezika, govorila je nekoliko svjetskih jezika i bavila se cijeog života istraživanjem jezika, posebno srpskog.
No, u eseju o bosanskom jeziku ona pokazuje svoje majstorstvo i dokazuje da je poznavalac i ovog jezika, a ne samo srpskog narodnog govora i njegovog umjetničkog izraza. Isidora nam nudi bosanski jezik kao praznik, kao govor kulturne smotre naroda. Koju samo ljepotu, posebnost i dubinu ona vidi u bosanskom jeziku. Poslije njenog eseja ne možemo a da ne počnemo još više da volimo i cijenimo taj naš jezik bosanski i tu našu BiH.
“Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao. Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz ‘bosanski jezik’. Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila. Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome. Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.”
IZVOR: dijak.online
