Među nekoliko sjajnih igrača koji su pojačali OKK Sloboda pred početak nove sezone, nalaze se i dvojica 22-godišnjaka, Trebinjac Marko Rikalo i Varešanin Emir Ahmedović.
Rikalo je u Tuzlu stigao iz Leotara, a u svojoj je karijeri nosio dres i OKK Beograd, dok Ahmedović koji je relativno kasno počeo trenirati košarku sa 15 i pol godina, posjeduje inostrano iskustvo jer je igrao za klubove u Sloveniji i Poljskoj.
Pomenuti dvojac bio je gost Kameleona. Malo smo ih pobliže upoznali, a oni su nam otkrili prve utiske o Slobodi i Tuzli, kako izgleda rad sa trenerom Gašićem, a odgovarali su nam i na nešto opuštenija pitanja.
Kako vam se svidio grad, klub i suigrači?
RIKALO: Smatram da je Tuzla jedan od najljepših gradova u BiH. Sve je na nivou za sada, svi su me super prihvatili.
AHMEDOVIĆ: Slažem se sa Markom grad je stvarno lijep. Sve je pozitivno, zahvaljujem se svima koji su pomogli da se brzo uklopimo i da Tuzla postane naš novi dom.
Kako izgleda rad sa trenerom Velimirom Gašićem?
RIKALO: Gašić je nevjerovatna ličnost, vrhunski trener, stručnjak i pedagog. Već je nametnuo svoje veliko znanje, vidi se to na treninzima gdje radimo veoma jako. Očekujem da ćemo rasti u nastavku sezone.
AHMEDOVIĆ: Gašić je veliki fanatik košarke. Svo svoje znanje pokušava da prenese na nas. Treninzi su odlični, radimo dobro, jednostavno, idemo sa njim da osvojimo ovu ligu.
Imate li neki svoj ritual prije izlaska na parket?
RIKALO: Nemam.
AHMEDOVIĆ: Na dan utakmice odspavam oko sat vremena. Kad ustanem polako se uvodim u ritam pred utakmicu, kasnije slušam muziku i popijem kafu. Na taj način se pokušavam fokusirat na zadatke koje slijede u toku meča.
Koji najneobičniji sport volite gledati?
RIKALO: Ja volim baseball, ali ne znam zbog čega.
AHMEDOVIĆ: Volim olimpijske igre, a zanimljivo mi je recimo takmičenje u bacanju diska.
Kakve su djevojke u Tuzli? Preferiraš li plavuše il crnke?
RIKALO: Nisam imao dovoljno vremena da procijenim, ali vjerovatno su lijepe. Tuzla je studentski grad i siguran sam da ima lijeph djevojka. Svejedno mi je jesu li plavuše ili crnke. Bitno je da su dobre.
AHMEDOVIĆ: Ima dosta lijepih cura, primjetio sam to, ali mi nemamo puno slobodnog vremena za izlaske.
Kako profesionalni sportisti slave rođendane i praznike?
RIKALO: Pozovem par drugara koji su meni bliski i tako, ništa specijalno. Svako ima neki svoj način slavlja.
AHMEDOVIĆ: Najčešće je to u krugu prijatelja i kolega iz kluba. Neka odabrana raja.
Marko, poznato je da Trebinje ima najviše ljude u BiH. Ima li neka priča koja će nam to pojasniti?
RIKALO: Nisam upoznat sa tom pričom. Hercegovci su inače visoki ljudi, ali čini se da ja kvarim taj prosjek sa 1,87 cm. (smijeh)
AHMEDOVIĆ: Genetski sam visinu povukao od pradjeda sa očeve strane. Možda i ja imam neke korijene iz Hercegovine (smijeh)
Šta ako ti pukne učkur na šorcu pri postizanju zadnjeg i pobjedonosnog koša? Kako bi reagovao?
RIKALO: Kreativno pitanje (smijeh). Ako je pobjedonosni koš, bilo bi mi svejedno, vjerovatno.
AHMEDOVIĆ: Ja već imam problem sa dizanjem šorceva, već sam navikao. Ma ništa strašno i ako se desi.
Je'l i košarkaši moraju brijati noge, kao i fudbaleri?
RIKALO: Nisam nikad brijao noge, možda ću u slučaju neke, ne daj Bože povrede.
AHMEDOVIĆ: Imao sam povredu koljena pa sam morao obrijati dio noge, a zanimljivo da su u prošlom klubu fizioterapeuti zahtjevali obrijane noge radi lakše masaže.
Omiljena kuhinja?
RIKALO: Domaća jela, sarma, piletina, riža, musaka…
AHMEDOVIĆ: Pita od zelja je moj najveći doživljaj.
