Ibrahim Silić apsolutni je rekorder u Hercegovačko – neretvanskom kantonu u humanosti. Ovaj divni čovjek cijeli svoj život pomaže ljudima, spašava živote i daruje svoju krv. Davne 1970. godine odlučio je prvi put darovati svoju krv.
“Na moj osamnaesti rođendan prvi put sam darovao krv. Za taj rođendan i za punoljetstvo se dobiju neki pokloni, nešto posebno, a ja nisam imao od koga šta dobiti, pa sam ja odlučio biti onaj koji poklanja. Otišao sam u Transfuziologiju i tada sam prvi put darovao krv”, kaže Ibrahim u razgovoru za Kameleon.
Davaoci krvi ne pitaju kome njihova krv ide. Njihova misija i osnovni cilj je da nekome pomognu i spase život.
“Od 113 puta, koliko sam darovao krv, ja znam dvoje ili troje ljudi kojima je moja krv data”, dodaje Silić.
Rijetki su ljudi koji se mogu pohvaliti impozantnom brojkom i pečatima u knjižici darovanja, a za 47 godina, ali stranice u njegovoj knjižici davno su popunjene. Ili, u više njih. Zakon kaže da se krv može darovati do 65. godine života. U tom slučaju, Ibrahim će uskoro završiti karijeru darovanja.
“Ja bih dokle god fizički mogu, ali neće moći tako, zbog Zakona, koji mi to neće dozvoljavati. Moći ću krv dati još samo jednom i stati ću na 114. putu. Dakle, samo Zakon i godine starosti će me zaustaviti”, istakao je Ibrahim, te se pohvalio da do sada nikada nije imao problema nakon darovanja.
Darovanje krvi je spašavanje nečijeg života i to je neprocjenjivo. Darovatelji najčešće, kako je to i Silić rekao, ne znaju kome ide njihova krv, ali svi u svojim karijerama imaju makar jedan interesantan slučaj koji ističu kao najupečatljiviji.
“1993. godine sam dva puta u jednoj sedmici darovao krv, što je mimo svih zakona i pravila. Pala je granata u blizini moje kuće i tri momka su nastradala. Jedan je poginuo, dvojica su teško povrijeđena. Krv im je trebala hitno, a sam dolazak do bolnice je bio rizik za vlastitu glavu. Ja sam otišao i tražio da ja dam krv, a kad su medicinske sestre vidjele da sam krv dao prije sedam dana, digle su frku. Poslali su me doktorima koji nisu htjeli da čuju da ja dam krv. Nastala je svađa, a onda su oni popustili i rekli mi da dam krv, što sam uradio stojeći pored kreveta, jer nije bilo mjesta da legnem”, priča nam ovaj divni gospodin velikog srca.
Pričao nam je interesantne priče, kazao kako vlast i ne gleda na ove humane ljude onako kako bi trebali, te da se nerijetko susreću s problemima.
“Prije rata je sve bilo regulisano, tako da nije bilo problema s ta dva dana koja se daju nakon davanja krvi. Problem je sada sa markicama. Ja hvala Bogu radim, pa mogu da priuštim i dam 20 KM za tu famoznu markicu. Koliko ih ima da tih 20 KM ne mogu da skrpe nikako i da je kupe. Zakonom je regulisano da svi davaoci koji su dali 10 i više puta krv, imaju pravo da je ne plaćaju. To je utvrđeno u 6 kantona u Federaciji, u 4 nije. Jedan od njih je Hercegovačko – neretvanski, što je zaista sramotno. Meni ne treba nikakva animacija, imam 65 godina i već sam na kraju karijere dobrovoljnog davaoca krvi, ali ima mladih ljudi koje treba animirati, treba im se nešto pružiti što će im dokazati da imaju neka prava ako su dobrovoljni darovaoci krvi, volonteri ili slično”, kaže Ibrahim.
Njegovo ime će zaista ostati zabilježeno u redovima humanih ljudi naše zemlje. Pored toga, njegovo ime i djela su nešto što svi moramo s ponosom spominjati, slijediti njegove korake, činiti djela koja čini Ibrahim Silić.
Za kraj razgovora za Kameleon, čestitao je svim njegovim kolegama 14. juni, SVJETSKI DAN DOBROVOLJNOG DAROVANJA KRVI, te dodao da ne prestaju s darovanjem krvi, jer nema ljepšeg osjećaja od činjenice da nekome spašavate život!
