Tuzla je oduvijek bila grad različitosti, voljela ih je i njegovala. Zajedno su rasla Ivanova, Aleksandrova i Mešina djeca. Dijelili su tugu, sreću, komad hljeba. Posjećivali jedni druge za Bajrame i Božiće. Bili bliži nego rod rođeni. Jer tako Tuzla živi. Uz zvukove ezana sa džamije i zvona sa jedne i druge crkve.
A to pokazuje i fotografija spomenika kojeg je Slavku Aleksiću podigao upravo njegov komšija Suad Halilović sa kćerkama i sinovima.
Jer, ovo jeste Tuzla!
