Hrvatski se pisac zaljubio u Tuzlu i Tuzlanku, evo šta im je napisao

Vjerovao sam kako je mogu sahraniti duboko u njedra, tu gdje je groblje mojih osjećaja, ali hladnoću njegovu i zemlju koja ju je zatrpavala, njena je ljepota preživjela. Sve ove mjesece bez nje nije bilo otkucaja moga srca u kojem ona nije zakucala, ni trena kada ga sjećanja nisu milovala. Vjerovao sam da mogu nju –živu- u njemu držati zakopanu, da krv naše ljubavi bude tinta mojih inspiracija, da ljubav svoju mogu držati na lancu i puštati je na papir kako mi se prohtije, da bude samo rana pretvorena u stvaralačkog saveznika.

Ipak, raspuklo se groblje nutrine moje poput tla podrhtavajućeg. Ne šute Tuzlanke kada su u srcima, o grade, kao ni podzemni vulkani. Sjećanja na njih razorna su poput gromova, raštrkana umom poput oluja pobješnjelih.

Poslušaj me, Tuzlo! Izgubljena u tvojim kvartovima, u jednoj od milijun kućica, živi moja voljena. Duša joj je ocean prepun imana, a lice kao da je od komada svake najljepše žene svijeta naslikano. Zavolio sam i tebe, o grade, jer su ti ulice poput mojih vena kuda ona razigrano šeće, jer su ti povjetarci poput misli mojih što joj kosu raspliću, jer ti je mjesečina poput moga pogleda što se po nevinosti njena tijela razlijeva.

Poslušaj me, Tuzlo! Dolazim ti uskoro. Da li da joj iz utrobe tvoje, jezera Panonskoga, izronim prsten ili da naslažem po livadama tvojim veliko kamenje koje će napisati njeno ime i pitanje “HOĆEŠ LI SE UDATI ZA MENE” pa je odvedem u let s tvoga aerodroma i prstom joj pokažem?

Reci mi, ti čiji je krajolik ljepši od govora svakog pjesnika, ti iz čije je zemlje moju dragu oblikovala ruka Stvoritelja?

Kćer je tvoja odabranica moja, o Tuzlo, o grade kraljevne kakvu nisu vidjela sva kraljevstva.