JESU LI HRVATI DOMAĆINI IZ PAKLA?
Već sedmicama lokalni nas mediji izvještavaju o turističkim incidentima iz susjedne Hrvatske. Vinovnici tih incidenata su domaći turistički radnici, a žrtve mahom gosti iz Bosne i Hercegovine. Zaista smo mogli pročitati užasne stvari, mnogi domaćini doslovno se iživljavaju nad turistima, ima tu najživopisnije grozote na širokoj skali od primitivizma i neljubaznosti do klasičnog šovinizma. Ali upitajmo se, je li sve i uvijek baš tako. Jesu li Hrvati baš naoštreni na Bosance i ima li drugačijih primjera?
DRUGA STRANA HRVATSKOG TURIZMA:
U medijima je rijetko ili gotovo nemoguće pročitati primjere s drukčijim predznakom, one u kojima su domaćini iz Hrvatske prijatni ili čak ekstremno ljubazni prema gostima iz Bosne i Hercegovine. A nije baš da tih primjera nema, samo što je priroda medija takva da pozitivne informacije nemaju isti tretman kao i negativne.
Pa probajmo onda ovdje, napamet i po principu slučajnosti, kao protivtežu svim ovim negativnim primjerima navesti nekoliko pozitivnih priča iz bliže i dalje prošlosti. Mjesto dešavanja – Dalmacija, obala i otoci: samo Dalmatinac, vlasnik kampa, ničim izazvan, kraj svih onih Poljaka, Slovenaca, Čeha, Slovaka i Nijemaca, gostima iz Sarajeva donosi, u znak pažnje i dobrodošlice, riblju platu za ručak. Prošle je godine jedan Hvaranin naišao na Bosance kojima se pokvario auto, zaustavio se na plus 35, prvo pokušao pomoći, pa kad nije uspjelo, ljude koje prvi i posljednji put vidi u životu šlepao do deset kilometara udaljene radionice. Dostavni kamion koji vozi od Orebića do Stona, samo zbog autostopera iz Bosne skrene s glavne ceste i spraši u Trpanj, što mu je najmanje pola sata dodatne vožnje; samo u Žuljani, u jednom divnom restoranu, vlasnica panično otjera dvoje Nijemaca, slagavši da je taj sto rezerviran, jer joj dolazi bračni par iz Tuzle. Onih ratnih godina, kad su UNPROFOR-ovi avioni letjeli iz Sarajeva za Split i Anconu, mnogi dalmatinski konobar na splitskom aerodromu nije dozvoljavao Sarajlijama da plate piće, i to usred ljutog hercegovačkog sukoba. Ima jedna konoba na Korčuli, vlasništvo odrndanog socijalističkog hotela Bon Repos, u kojem je gostu iz BiH nemoguće ostati trijezan, toliko ga osoblje čašćava neodoljivim domaćim rakijama. Najljubazniji trgovci na svijetu, bez premca, oni su krajputaši južno od Metkovića, tamo prema Gradcu i Zaostrogu, što prodaju voće, sokove, med, rakiju…
Cijelom ovom pričom, ovim svojevrsnim ratom primjera, hoće se reći nešto suštinski jednostavno: isticati samo jednu stranu metodološki je haram bez premca. Druga, ljepša, vedrija i značajnija ostaje neregistrirana. Uz svaki negativan primjer po automatizmu ide neka lijepa priča, ali takve ostaju nezabilježene, što je nepopravljiva šteta za ukupni utisak.
TREĆA STRANA HRVATSKE:
Novinar Slobodne Bosne i povremeni saradnik našeg portala, Danijal Hadžović, ovih je dana izazvao omanji Facebook-skandal postom u kojem je svojom tradicionalnom kombinacijom grubijanstva i humora, ali uglavnom na neporecivo precizan način, pobrojao glavne mane hrvatske turističke ponude. Skupi su, često neljubazni, turistički objekti su im ili stariji od druga Tita ili njegovi vršnjaci, a zadnji put su obnovljeni za vrijeme Omladinske radne akcije Kozara 1979. Ali jedan prigovor čini nam se i nije baš utemeljen. To da Hrvatska i ne nudi ništa više od kamena i mora. Pa u tome i jeste jedna od njenih komparativnih prednosti. Još nije zaglibila u industrijski turizam. Jer kad to dođe, kad vodene gusjenice od deset metara, paraglajderi i skuteri napune plaže i vodu, a preglasni DJ-jevi uspostave monopol po hotelskim terasama i izguraju iz ponude usnule hopa cupa bendove s hitovima iz zlatnih sedamdesetih, zbogom Mediteranu kakav je nekad bio. Ima tome i deset godina kako je Boris Dežulović napisao tekst baš o tom kamenu i moru kao nedostižnim autentičnim kvalitetima. Zar kraj onakve obale, kvalitetnog vina, maslina i doslovno prirodnih plaža (što je za većinu hotelskih ponuda u Turskoj nezamisliva kategorija) treba čeznuti za agresivnim trgovačkim dodacima koji prirodni ambijent pretvaraju u urbanu košnicu?
DRUGA STRANA TURSKOG TURIZMA:
A sad malo o Alanji, Antaliji i drugim ljepotama orijentalnog turizma. Turska je za Hrvatsku u mnogim aspektima turistička velesila. Jeftiniji su, organiziraniji, ljubazniji. Postoji međutim, i druga strana tih prednosti i nije zgoreg progovoriti koju i o njoj. Biti turistička velesila znači od turizma napraviti unosnu industrijsku granu, a industrija i turizam ne idu baš ruku pod ruku. Industrijski turizam ima nekoliko bitnih nedostataka: čak i najbolji hoteli, oni s pet zvjezdica, uprkos svim sadržajima kakvi su u Hrvatskoj nezamislivi barem još 30 godina, pomalo podsjećaju na spavaonice s fabričkim menzama. Hrana je izvrsna, ali njeno konzumiranje u pretrpanim blagovaonicama za 500 ljudi, s ogromnom gužvom i bukom, teško je podnijeti. Iako je sve besplatno, jer je unaprijed plaćeno, na svakom koraku postavljene su kasice-prasice s molbom da se dobrovoljnim prilogom nagradi vrijedno osoblje kuhinje. Proći a ne ubaciti izaziva osjećaj krivice. Proći a ubaciti – to onda nije all inclusive. Turci su najljubazniji narod na svijetu tek kad izađete iz hotela. Oni koji su zaduženi za vaš užitak, hotelsko osoblje, tako su opterećeni i – ovo samo nagađamo – potplaćeni, da je osmijeh na njihovom licu rijedak kao i kod Ante iz Omiša. Neviđena prednost Turaka nad Hrvatskom je što su religijski i ideološki neopterećeni. Tamo možete vidjeti i prizor kakav je u Hrvatskoj vjerovatno nezamisliv – na svega dva metra udaljenosti u plićaku brčkaju se i u granicama svojih mogućnosti uživaju toples i burkini. (Jugoslavija je bila naturistička velesila, a Hrvatska polako naginje ka katoličkoj talibaniji u kojoj toples postaje nepodoban koliko i burkini). I – sad smo ponovo u Alanji – niko nikome ne smeta. Pri tome, više je terorističkog potencijala u onom razuzdanom toplesu koji u hipu izazove desetine bračnih nesporazuma i rasprava u krugu radijacije od pedeset kvadratnih metara.
Idemo dalje, svi all inclusive hoteli, od našeg Slanog do turskog Izmira, imaju tu falinku da besplatnu pivu šibaju u plastičnim čašama, što je estetska, aromatska i stilska blasfemija ravna onoj kad bi se neki istinski vjernik uz ramazan omrsio proizvodom iz svinjskog asortimana. Uživanje u pivu ima stroga pravila, ništa manje rigorozna i važna od onih enoloških. Ali ova civilizacija je ionako otišla dođavola planetarnom navikom da se pivo drma direktno iz boca, i to onih od 0,30, što smatramo ozbiljnim kršenjem Ženevske konvencije.
Posebna priča u Turskoj su ruski turisti. Evo dva autentična i pri tome opozitna iskustva: prvo se odnosi na bahato imperijalno ponašanje, zadrigle muškarce koji počnu lokati od ranog jutra, a već oko podneva povraćaju po bazenu i oko njega, nekulturni su prema osoblju i grubi prema neruskim susjedima. Drugo je nešto u šta nećete povjerovati ako imate predrasuda. Mladi parovi s djecom, svi iz Rusije, najpristojnija su i najkulturnija kategorija plažnog susjeda na koju možete naići. Pet stotina ih je na nabijenoj hotelskoj plaži, i nijednog povika, nesporazuma, čak ni dječijeg plača. Turisti za uzor. One noći kad ih je Hrvatska porazila na Svjetskom prvenstvu, u hotelu se očekivao haos, ali svi su strahovi pali u vodu pred uobičajenim mirom umornih i pospanih gostiju.
Turcima u plus valja ubrojati i fantastičan odnos prema uličnim psima i mačkama. Na julskih i augustovskih 42 stepena (još jedan plus za Hrvatsku: temperature su minimalno šest do deset stepeni niže), svi se psi sklanjaju u tržne centre, gdje ih i uposlenici i turisti tretiraju kao vrijedna bića, koja imaju puno pravo razbaškariti se nasred glavne džade u centru i svima otežati prolaz. A to prodavače neće omesti u nakani da ih svakodnevno hrane. Hrvati, a pogotovo Bosanci i Hercegovci, iz ovog bi primjera mogli štošta naučiti.
Izvor: Analiziraj
