Od samog rođenja Senaida Sarajlić iz Gračanice se susretala sa raznoraznim problemima. U petoj godini života dijagnosticirana joj je cerebralna paraliza, zbog čega je danas korisnica invalidskih kolica, ali kako kaže, to joj ne predstavlja veliku prepreku da bude uspješna u onome što voli raditi.
- Sa koliko godina si počela da pišeš poeziju i kako je reagovala tvoja porodica kada je saznala da u kući ima pisca?
Počela sam pisati od 2006. godine. Moja porodica je reagovala ne toliko oduševljeno, zapravo, nije se nadala da ću nastaviti s tim i da će mi to postati ljubav.
- Ko te potaknuo na pisanje poezije?
Moja priča o poeziji počinje sa jednom anegdotom. Naime, imam jednog komšiju koji, znajući da mi je često dosadno i da većinu vremena provodim kući često dolazio, pričao sa mnom ili mi pisao poruke u stihovima, spontano sam mu odgovarala u stihovima. Onda sam 2006. godine napisala i prvu pjesmu za jedan literarni konkurs. Ubrzo nakon toga, shvatila sam da papir trpi sve, a da te pri tom ne osuđuje, ne kritikuje i počela sam papirnato da oblikujem svoju dušu i poezija je postala moja velika ljubav koja se ne može opisati riječima, nego se ona jednostavno živi.
- O kakvoj to poeziji piše Senaida?
Najviše me zanima ljubavna poezija jer ljubav je pokretač svega i neiscrpna inspiracija u kojoj čovjek može pisati do besvijesti. Moja poezija nastaje spontano, najčešće kada sam tužna, kao kod većine pjesnika, jednostavno srce šapuće, a ruka sama klizi po papiru.
- Šta za tebe predstavlja poezija i pisanje uopšte?
Poezija zapravo za mene i predstavlja jedan vid bijega od stvarnosti, budući da dok pišem ja odlazim u jedan drugi svijet i često mi se čini da ne čujem zvukove okoline, da ne vidim ljude oko sebe ili prostor u kome se nalazim, nego samo slušam otkucaje srca koji su ubrzani i ritmični.
- Zbirka “Govor tužnog srca” posvećena je Arminu Muzaferiji…
Nakon prvog susreta sa Arminom sa 15 godina, imala sam ostvaren tinejdžerski san, dok danas godinama unazad imam mnogo više. Imam brata. On je osoba koju je, vjerujem sam Bog poslao meni u život da me savjetuje, usrećuje, voli i da ponosno mogu reći kao što već jesam, da imam starijeg brata. Sjećam se kao da je jučer bilo, a bilo je prije tri godine, kada me Armin nazvao I rekao: “gdje si ti tetka?”, budući da me je tom rečenicom učinio najsretnijom osobom I tetkom na svijetu. Ja sam mu posvetila knjigu, iako knjiga ne može da se mjeri sa osmijehom prekrasnog dječaka Abdulaha, koji je svojim dolaskom na svijet donio komadić plavijeg neba svakom mom danu.
- Opiši nam svoj process stvaranja poezije. Je li odjednom stvorena pjesma gotova ili naknadno popravljaš pjesme?
Zavisi koliko u tom trenutku imam inspiracije i kako se tada osjećam. Neke pjesme nastaju odmah, dok se na neke vraćam i obrađujem, dodajem emocije.
- Kada je najbolje čitati poeziju?
Najbolje je čitati noću, ona dođe kao neki apaurin pred spavanje, nakon napornog dana i meni često dođe kao lijek za ranjenu dušu, moj melem.
Kao marljivu, pametnu i talentiranu, sigurno te hvale i podupiru. Kako se tada osjećaš? Kako utiču na tebe svi oni koji te podržavaju?
Ljudima je uvijek nekako lakše dati podršku riječima nego djelima, tako da lijepih riječi svakako ne nedostaje, ali dijela i posvećenosti meni od strane prijatelja i drugih ljudi u velikoj mjeri nedostaje.
- Koji su najvažniji događaji u tvom djetinjstvu?
Moje djetinjstvo zapravo je obilježila moja sestra, koja je u tom period moh života odigrala veliku ulogu i svi najvažniji događaji iz tog perioda vezani su za nju. Ona nije dozvolila da se moje djetinjstvo razlikuje od djetinjstva druge djece. Radila je sve kako bih ja ravnopravno učestvovala u igri i druženju sa prijateljima s kojima me ona upoznavala. Sada više ne živimo zajedno i mnogo mi nedostaje, ali ostat ćemo vezane.
- Kako si se osjećala na početku školovanja, odnosno u prvom razredu?
Prvi razred, iako je to bilo davno, pamtit ću ga po tome koliko pamte sva djeca. Bilo mi je nekako najvažnije samo da imam najljepše sveske, najljepši pribor, najurednije napisanu zadaću, pohvale učiteljice. Bile su mi bitne te neke sitnice za koje sva djeca žive. U nastavku školovanja, javile su se poteškoće, jer su djeca vjerovatno bila nekako starija i javile su se njihove neke potrebe. Potrebe za slobodnim vremenom, da li je to bilo trčanje za simpatijama, odlaženje van škole za kupovinu sendviča, soka i ostalih stvari… Uglavnom, dešavalo se često das u me ostavljali i zaboravljali u kabinetima. Onda sam morala sama pronalaziti način kako preći iz kabineta u kabinet, ali uvijek kažu da u svemu lošem ima i nešto dobro i u ovom slučaju je bio porter Suljo, koji mi je u takim situacijama pomagao.
- Koliko vremena na dan posvetiš sebi i kako ga provodiš?
Budući da sam zaposlena, moj dan se dosta razlikuje u odnosu na dane koje sma provodila prije. Dosta manje spavam i ta promjena u spavanju je drastična. Izvan radnog vremena, najviše volim razgovarati sa osobama koje su mi srcu drage i koje me opuštaju i koji mi nekako dođu kako ja volim reći, kao apaurin poslije napornog dana.
- Radiš u Vijeću mladih FBiH, kao administrativni službenik. Je li ti naporno pripremati se za posao?
Posao za mene nije naporan. Većini ljudi to predstavlja prepreku, ali meni predstvalja kao neki prozor u svijet. Omogućava mi da potrošim energiju i da zapravo dokažem da mogu doprinijeti društvu, a budući da radim od kuće, moj radni dan se uglavnom sastoji od druženja sa laptopm, gdje kreiram vijesti, izvještaje, radim na web stranici za Vijeće mladih FBiH.
- Na koji način provodiš praznike?
Praznike uglavom provodim tradicionalno, kao i većina ljudi, sa porodicom u nekom bliskom okruženju, toplini, dobroj hrani. Zapravo, praznici i jesu nekako pojam dobre hrane i tog nekog unutrašnjeg mira.
- Ko je tvoja najveća podrška u životu?
Moja najveća podrška u životu su moji roditelji, posebno moja mama, koja je svoj cijeli život posvetila meni.
- Jesu li tvoji roditelji imali uticaj na tebe kod učenja, donošenja važnih odluka? Jesi li ih slušala, iako se ponekad nisi slagala sa njima?
Kod učenja definitivno nisu, trudila sam se nekako da uvijek sama sebe podstičem da učim, kako bih mogla uspjeti u životu. Čak su me nekada tjerali da ostavim knjige, sveske i olovke i da se opustim, a kod ostalih stvari kao svi mi i ja sam poslušala roditelje, iako se nisam slagala sa njima.
- Koji je tvoj najveći strah i da li bi u ovom trenutku mogla se suočiti s istim?
To bi bio ostanak u ovom svijetu kakav jeste bez mojih roditelja. Zapravo, bojim se nedostatka podrške drugih ljudi kada više ne bude njih.
- Šta slušaš u slobodno vrijeme, koji žanr u muzici voli tvoje uho?
Mogu slušati sve, ali kada slušam za sebe i svoju dušu, to je uglavnom rock muzika i zapravo sad ću da spomenuti jedan zanimljiv detalj iz svog života, a to je da je moja prva ljubav bila gitara, zapravo zvuk gitare, ali sam ubrzo shvatila da će prepreka između mene i moje ljubavi biti moja motorika. Srce je uvijek nekako sviralo ljepše od prstiju, ali to je ljubav, nije uvijek ostvarena i nije uvijek sretna.
- Koliko vremena na dan izdvajaš za gledanje televizije i da li pratiš neke poučne sadržaje?
Vjerovali ili ne, televiziju uopće ne gledam, nije zato što nemam vremena, nego zato što nemam naviku.
- Koja ti je najveća želja u budućnosti?
Najveća želja u budućnosti mi je nekako Berlin, zapravo, život u Berlinu. U nekim gradovima često se osjećate kao da ste uvijek tu pripadali, a tako je i meni sa Berlinom. Nekako, ja imam osjećaj da nam se poklapaju energije, da bi se osjećala upravo kao das sam oduvijek tamo pripadala.
- Tvoja poruka osobama sa invaliditetom?
Moja poruka osobama sa invaliditetom je samo ta, da kroz život putujemo, budući das ma korisnica kolica, često volim reći da kroz život putujem na točkovima, I da dok tako putujemo budemo dovoljno glasni, da nas se daleko čuje i da ne dozvolimo ljudima da nas posmatraju kroz prizmu iz invaliditeta, da manje vrijedimo, jer mi itekako možemo doprinijeti društvu u kojem živimo.
Dvadesetdvogodišnja Senaida Sarajlić je dokaz da teškoće u razvoju ne trebaju spriječavati ili sputavati niti jedno dijete da potpuno sudjeluje u življenju.
Autor: Jasenka Ahmetašević